Iza uspješne muzičke karijere i života pred reflektorima često se kriju priče o kojima javnost zna vrlo malo. Jedna od njih je i iskustvo pjevačice Slavice Ćukteraš, koja je tokom godina otvoreno govorila o borbi sa anksioznošću i napadima panike.
Njeno iskustvo pokazuje da popularnost i uspjeh ne znače da je čovjek pošteđen unutrašnjih borbi. Naprotiv, Slavica je prošla kroz period u kojem joj je svakodnevni život postao izuzetno težak, ali je vremenom pronašla način da ponovo uspostavi kontrolu i bolje razumije ono što joj se događa.
Prvi napad dogodio se u Las Vegasu
Jedan od prvih ozbiljnih napada panike Slavica je doživjela tokom boravka u Las Vegasu. Iako je riječ o gradu koji simbolizira zabavu, luksuz i glamur, za nju je taj trenutak bio izuzetno težak.
Svoje iskustvo opisala je riječima: “Srce se steže, ne čujem ništa, trnem… Legnem na beton, a ja umirem.”
U tom trenutku nije razumjela šta se događa s njenim tijelom i mislima. Osjećaj straha bio je toliko snažan da je vjerovala da joj je život ugrožen.
Kako je kasnije govorila, anksioznost je značajno promijenila njen život. Period izolacije trajao je gotovo dvije godine, a obične situacije, poput ulaska u prodavnicu, za nju su predstavljale veliki izazov.
“Bilo je preteško jer nisam znala šta mi se dešava”, prisjetila se Slavica.
Psihički slom usred uspjeha
Posebno težak period uslijedio je dok je bila veoma mlada i već uspješna u svijetu muzike.
“Sa svojih 18 godina, bila sam dete koje nije znalo ništa. Izdržavala sam to junački, a onda sam u 20-21. godini doživela veliki psihički krah”, ispričala je.
Umjesto da probleme pokušava ignorisati, Slavica je odlučila potražiti stručnu pomoć. Razgovori sa terapeutima pomogli su joj da bolje razumije vlastite emocije i da se vrati događajima i iskustvima koja su je oblikovala.
Tokom tog procesa počela je detaljnije analizirati svoje odrastanje, odnose i obrasce ponašanja koje ranije nije prepoznavala.
Govoreći o svom djetinjstvu, posebno je istakla odnos prema očinskoj figuri.
“Mislim da je to jedan veliki defekt kod mene, što nisam imala oca kao mušku figuru u odrastanju”, rekla je.
Takva introspekcija omogućila joj je da neke svoje strahove i emotivne obrasce posmatra iz drugačije perspektive.
Naučila je bolje razumjeti anksioznost
Iako je kroz terapiju i lični rad uspjela značajno unaprijediti svoje stanje, Slavica je naglašavala da anksioznost nije nešto što se jednostavno jednom zauvijek izbriše.
Nakon mnogo godina bez ozbiljnijih problema, ponovo je doživjela napad anksioznosti.
“Posle 15 godina, doživela sam pravi anksiozni napad. Strašno je bilo. Prvi put sam bila sama, drugi put sa ćerkom”, ispričala je.
To iskustvo pokazalo joj je da se određeni izazovi mogu vratiti čak i nakon dugog perioda stabilnosti. Ipak, razlika je bila u tome što je sada bolje razumjela ono što joj se događa i znala kako da se sa tim suoči.
Slavica je s vremenom shvatila koliko je važno voditi računa o vlastitom okruženju.
“Prva stavka je da čovek mora da vodi računa u kom je okruženju”, poručila je.
Prema njenim riječima, važno je osluškivati vlastite osjećaje i ne ignorisati signale koje nam tijelo i um šalju.
„Nije sramota tražiti pomoć“
Jedan od najvažnijih dijelova Slavicine priče jeste njena spremnost da javno govori o problemima sa kojima se suočavala.
U društvu u kojem se mentalno zdravlje još uvijek često posmatra kroz predrasude, njeno iskustvo može biti važno za ljude koji prolaze kroz slične situacije.
“Ljudi bi stvarno trebalo više pažnje da obraćaju na svoj unutrašnji glas”, rekla je Slavica.
Njena poruka nije da je potrebno sve probleme riješiti samostalno, već upravo suprotno – da ne treba ignorisati vlastite teškoće i da traženje pomoći ne predstavlja slabost.
Za nju je razgovor sa stručnjacima bio važan dio procesa razumijevanja sebe i svojih problema.
Iskustvo koje može pomoći drugima
Slavica Ćukteraš danas svoju priču koristi i kako bi skrenula pažnju na važnost mentalnog zdravlja. Njena iskustva pokazuju koliko anksioznost može utjecati na svakodnevni život, ali i da čovjek kroz vrijeme može naučiti bolje upravljati svojim strahovima i emocijama.
Njena otvorenost posebno je značajna jer mnogi ljudi koji prolaze kroz napade panike ili izraženu anksioznost često imaju osjećaj da su sami u tome.
Slavicina priča pokazuje da iza uspjeha, popularnosti i javnog osmijeha mogu postojati borbe koje drugi ljudi ne vide. Upravo zbog toga razgovor o mentalnom zdravlju može pomoći u smanjenju stigme i ohrabriti ljude da potraže podršku kada im je potrebna.
Njeno iskustvo nije bilo jednostavno, ali je kroz njega naučila bolje upoznati sebe, prepoznati vlastite granice i obraćati pažnju na ono što joj govori unutrašnji glas.
Na kraju, njena priča nosi jednostavnu poruku: teško razdoblje ne mora odrediti cijeli život. Uz razumijevanje, podršku i odgovarajuću pomoć, moguće je ponovo pronaći ravnotežu i nastaviti dalje.
