Od problema s otpadom u Gospiću posljednjih se dana teško može pronaći ozbiljnija politička tema. Nakon objave nalaza o nezakonitom odlaganju otpada na tom području, javnost je doznala da se ondje nalazi oko 37 tisuća tona otpada, među kojim je i otpad opasnih svojstava.
Dodatnu zabrinutost izazvali su nalazi iz podzemnih voda nizvodno od lokacije, gdje su pronađeni PFAS spojevi. Prema procjeni vještaka, vrlo je vjerojatno da je upravo odlagalište izvor tog onečišćenja.
Slučaj je u međuvremenu prerastao lokalne okvire. Njime se bavi USKOK, Vlada je najavila sanaciju, a predsjednik Zoran Milanović zbog ozbiljnosti situacije zatražio je izvanrednu sjednicu Hrvatskog sabora. Oporba istodobno traži političku odgovornost i ostavke, dok vladajući takve zahtjeve zasad ne prihvaćaju.
No Gospić nije jedini primjer koji pokazuje koliko je pitanje gospodarenja otpadom u Hrvatskoj složeno.
Kaštijun: problem koji traje godinama
Dok se u Gospiću sada govori o desecima tisuća tona nezakonito odloženog otpada, na jugu Istre građani se već godinama suočavaju s drugim problemom – neugodnim mirisima koji se povezuju s radom ŽCGO-a Kaštijun.
Postrojenje je u funkciji od 2018. godine, a stanovnici Banjola, Vinkurana, Valdebeka, Pješčane Uvale i okolnih područja godinama upozoravaju na neugodne mirise.
Problem je ponovno došao u prvi plan i ovog ljeta. Stanovnici Banjola ponovno su upozoravali na intenzivan smrad, dok je vijećnica Istarske županije Helena Lozić Doklestić kritizirala župana Borisa Miletića i IDS zbog izostanka trajnog rješenja.
Dodatni problem predstavlja i količina otpada koja tijekom turističke sezone raste. Prošle je godine, primjerice, više od 3000 tona otpada tijekom sezone zbrinuto preko vanjskog izvođača, uz cijenu od 420 do 450 eura po toni.
Takva situacija pokazuje da problem nije moguće promatrati samo kroz pitanje upravljanja jednim postrojenjem.
Biootpad i odvajanje ključni za rješenje
Stručnjaci i lokalni političari već godinama upozoravaju da se problem neugodnih mirisa ne može riješiti isključivo promjenama uprave ili novim načinima organizacije rada Kaštijuna.
Jedan od važnih problema je biootpad koji zajedno s miješanim komunalnim otpadom ulazi u sustav.
Ostaci hrane i drugi biorazgradivi materijali mogu značajno utjecati na procese unutar postrojenja, zbog čega je odvajanje otpada prije njegova dolaska na Kaštijun jedan od važnih preduvjeta za dugoročno poboljšanje situacije.
Drugim riječima, nije dovoljno raspravljati samo o tome tko upravlja postrojenjem i tko je za njega politički odgovoran. Dio rješenja nalazi se mnogo ranije – u načinu na koji se otpad odvaja i prikuplja.
Odgovornost se godinama prebacuje
Pitanje otpada ponovno je bilo tema sastanaka lokalne i regionalne vlasti zbog povećanih količina miješanog komunalnog otpada tijekom turističke sezone.
Problem je pritom vrlo konkretan: kapaciteti Kaštijuna nisu neograničeni, količine otpada tijekom ljeta rastu, a višak se mora zbrinuti na drugi način.
U takvoj situaciji političke stranke često međusobno prebacuju odgovornost.
Predsjednik IDS-a Loris Peršurić, komentirajući slučaj Gospić, poručio je da „IDS bira sigurnost i zdravlje građana prije skupljanja političkih poena”.
Na to je vijećnica Možemo! Istra Helena Lozić Doklestić odgovorila tvrdnjom da bi takva poruka bila uvjerljivija da Kaštijun, kako navodi, nije odobren u vrijeme kada je IDS imao potpunu vlast u Istarskoj županiji.
Tako se rasprava ponovno vraća na političku odgovornost, dok konkretno pitanje ostaje isto: kako dugoročno riješiti problem otpada?
Hrvatska mora odgovoriti na osnovno pitanje
Gospić i Kaštijun možda imaju različite probleme, ali ih povezuje nešto mnogo važnije – pitanje funkcioniranja sustava gospodarenja otpadom.
Ako se godinama mogu gomilati velike količine otpada na nezakonitim lokacijama, ako se potencijalno opasno onečišćenje otkriva tek nakon dugotrajnih postupaka, ako turističke regije iz sezone u sezonu traže rješenja za povećane količine otpada i ako stanovnici godinama upozoravaju na neugodne mirise bez trajnog rješenja, teško je tvrditi da se radi samo o pojedinačnim problemima.
Hrvatska bi stoga trebala imati jasan odgovor na jedno osnovno pitanje: što se događa s otpadom nakon što ga građanin odloži u spremnik?
Odgovor na to pitanje trebao bi biti temelj ozbiljne politike zaštite okoliša. Bez učinkovitog sustava odvajanja, kontrole, nadzora i odgovornog zbrinjavanja otpada, pojedinačne afere i ekološki problemi nastavit će se pojavljivati, bez obzira na to koja je politička opcija trenutno na vlasti.
