Hrvatskom političkom scenom već gotovo dva desetljeća dominiraju dva imena – Andrej Plenković i Zoran Milanović. Njihov politički utjecaj toliko je snažan da su brojni drugi akteri često ostajali u drugom planu. Milanović je na političkoj pozornici od 2007., kada je preuzeo vodstvo SDP-a, dok je Plenković na čelo HDZ-a stigao 2016. godine, nakon čega je postao i predsjednik Vlade.
U prvom desetljeću svoje političke karijere Milanović je bio jedna od ključnih figura hrvatske politike. Kao čelnik SDP-a sudjelovao je u političkim promjenama koje su obilježile kraj Sanaderove ere i mandata Jadranke Kosor, a potom je četiri godine vodio Vladu. Nakon izbornog razdoblja 2015. godine, politička situacija dodatno se zakomplicirala, a vlast HDZ-a i Mosta nije dugo opstala.
Nakon nekoliko godina izvan stranačke politike, Milanović se 2020. vratio u sam vrh političkog života kao predsjednik Republike. Od tada je izgradio vrlo specifičnu poziciju, često djelujući kao svojevrsna oporba Vladi i premijeru Plenkoviću. Njegov politički stil privukao je birače različitih ideoloških profila, čime je dodatno oslabio prostor koji su tradicionalno zauzimale oporbene stranke.
Plenkovićeva politička era traje od 2016., a njegova vlast mogla bi potrajati najmanje do 2028. godine. Ako HDZ ponovno osvoji parlamentarne izbore, moguće je da bi premijer ostao na vlasti i do 2032. godine. Milanoviću, s druge strane, aktualni predsjednički mandat istječe 2030., a zasad poručuje kako nema namjeru vraćati se u stranačku politiku.
Era dvojice dominantnih političara
Bez obzira na to kako će se njihova politička budućnost razvijati, jasno je da su Plenković i Milanović obilježili jedno posebno razdoblje hrvatske politike. Njihovo međusobno nadmetanje posljednjih godina često je bilo u središtu javnog interesa, dok su političke stranke i njihovi programi ostajali u drugom planu.
Njihova era zapravo traje gotovo dva desetljeća. Od Milanovićeva dolaska na čelo SDP-a 2007. do danas prošao je velik dio suvremene hrvatske političke povijesti. Kada se tome pridoda Plenkovićev dolazak na čelo HDZ-a 2016., postaje jasno koliko su dugo njih dvojica među najvažnijim političkim akterima zemlje.
Dio političkih analitičara smatra da takva personalizacija politike nije dobra za demokraciju jer može oslabiti stranke i smanjiti prostor za različite političke ideje. U takvom modelu građani se mogu početi dijeliti prema odnosu prema pojedincima, umjesto prema konkretnim programima.
S druge strane, postoji i drugačije mišljenje. Prema toj perspektivi, snažni lideri potrebni su političkim strankama jer bez njih politička scena može postati previše fragmentirana. Velik broj malih stranaka i slabih koalicija može otežati donošenje dugoročnih odluka i stvaranje stabilne državne politike.
Čini se da se hrvatska politika još uvijek nalazi između ta dva modela. S jedne strane postoji snažno liderstvo, a s druge pitanje tko će preuzeti politički prostor kada sadašnji dominantni akteri jednog dana napuste scenu.
Tko bi mogao naslijediti Plenkovića?
Jedno od najvažnijih pitanja za HDZ bit će upravo pitanje nasljednika Andreja Plenkovića. Tijekom njegova dugogodišnjeg vodstva nije se pojavio političar koji bi se u potpunosti nametnuo kao njegova prirodna zamjena.
Kao jedan od mogućih kandidata često se spominje predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. Njegova prednost bila bi kontinuitet politike i činjenica da je već dugo dio najvišeg stranačkog i državnog vrha.
Među predstavnicima mlađe generacije posebno se ističe Ivan Anušić. Kao ministar obrane i potpredsjednik Vlade stekao je značajno političko iskustvo, a često se ističe i njegova popularnost unutar HDZ-a.
Njegov eventualni dolazak na čelo stranke mogao bi, međutim, donijeti određene promjene. HDZ bi pod njegovim vodstvom mogao napraviti korak prema desnom centru, čime bi se otvorilo pitanje bi li stranka zadržala široku podršku centrističkih birača.
Tu je i pitanje političkog stila. Anušić nema isti tip javnog nastupa i političke karizme kao Plenković, pa bi njegova eventualna strategija morala biti drugačija. Istodobno, upravo je kroz rad u Vladi dobio priliku steći iskustvo u državničkim poslovima i međunarodnoj politici.
Kao još jedan potencijalni nasljednik spominje se osječki gradonačelnik Ivan Radić. Mlad je, politički umjeren i uspješan na lokalnoj razini, ali njegov je problem nedovoljna prepoznatljivost na nacionalnoj sceni. Bez snažnije afirmacije u ostatku Hrvatske teško bi mogao izgraditi poziciju nacionalnog lidera.
U ranijim se godinama kao potencijalno novo lice HDZ-a spominjao i Karlo Ressler. Njegov politički profil po mnogim je karakteristikama podsjećao na Plenkovićev – smiren, europski orijentiran i umjereno konzervativan. Međutim, njegova vidljivost u Hrvatskoj posljednjih je godina znatno manja.
SDP još uvijek traži novu veliku figuru
Sličan problem postoji i u SDP-u. Nakon Milanovićeva odlaska iz stranačkog vodstva, ni Davor Bernardić, ni Peđa Grbin, ni aktualni predsjednik Siniša Hajdaš Dončić nisu uspjeli izgraditi politički autoritet usporediv s onim koji je imao Milanović.
Jedan od političara koji se nameće kao potencijalno važna figura budućnosti jest Mišel Jakšić. Gradonačelnik Koprivnice i potpredsjednik SDP-a već je dugo prepoznatljiv i na lokalnoj i na nacionalnoj političkoj sceni.
Jakšić je 2024. odlučio ne kandidirati se za predsjednika SDP-a, čime je otvorio prostor Hajdašu Dončiću. Njegova procjena bila je da njegovo vrijeme tek dolazi.
U političkom smislu Jakšiću u prilog ide činjenica da je pragmatičniji i skloniji različitim koalicijskim kombinacijama. Također je vrlo aktivan u javnim nastupima i često ostavlja snažniji dojam od dijela stranačkih kolega.
Ipak, njegov politički položaj uvelike će ovisiti o rezultatima SDP-a na idućim parlamentarnim izborima. Ako stranka ponovno doživi neuspjeh, Jakšić bi mogao izgubiti dio potencijala koji mu se danas pripisuje.
Zoran Paunović, gradonačelnik Makarske i predsjednik Glavnog odbora SDP-a, također se pojavio kao jedno od novih lica stranke. Na unutarstranačkim izborima bio je ozbiljan protukandidat Hajdašu Dončiću, ali nakon poraza nije uspio značajnije povećati nacionalnu prepoznatljivost.
Možemo također nema jasnog nasljednika
Ni u stranci Možemo zasad nema mnogo naznaka da se razvija nova generacija nacionalnih lidera.
Tomislav Tomašević i Sandra Benčić i dalje su najprepoznatljivija lica stranke, dok je Ivana Kekin također dio najužeg kruga politički vidljivih predstavnika. Njihov položaj unutar stranke zasad nije ozbiljnije ugrožen.
No dugoročno će i Možemo morati odgovoriti na pitanje nasljeđivanja. Ako stranka na idućim parlamentarnim izborima ne ostvari očekivani rezultat, mogla bi se otvoriti rasprava o tome treba li doći do promjene generacija i političkog pristupa.
Posebno će važni biti lokalni izbori 2029. godine, kada će se ponovno testirati njihova snaga u Zagrebu, koji je za stranku od posebnog političkog značaja.
Desnica traži svog lidera
Na desnom dijelu političkog spektra situacija je dodatno složena. Biračko tijelo desnice postoji, ali je podijeljeno između više stranaka i političkih opcija.
Most se trenutno izdvaja kao jedna od jačih oporbenih stranaka, ali i dalje postoji pitanje njegove spremnosti na šire koalicijske dogovore.
Nikola Grmoja posljednjih se godina nametnuo kao jedno od najprepoznatljivijih lica oporbe. Njegova politička aktivnost i prisutnost u javnosti donijele su mu značajan autoritet, ali istodobno postoji problem njegove izrazite političke uvjetovanosti.
Grmoja želi sudjelovati u vlasti, ali nije spreman prihvatiti bilo kakvu koaliciju pod svaku cijenu. Ako bi za ulazak u vlast tražio vlastitu kandidaturu za premijera i inzistirao na nizu uvjeta, mogao bi dodatno otežati mogućnost šire suradnje.
Marin Miletić predstavlja potpuno drugačiji tip političara. Vrlo je aktivan, posebno na društvenim mrežama, koristi populistički način komunikacije i često nastupa izravno i provokativno.
Takav pristup donosi mu vidljivost, ali istodobno otežava izgradnju šireg političkog autoriteta. Za dio desnice njegov stil može biti privlačan, ali za nacionalnu lidersku poziciju potrebna je i sposobnost povezivanja različitih političkih skupina.
Josip Dabro kao politički autsajder
Posebnu poziciju zauzima Josip Dabro, koji se nakon političkih turbulencija našao izvan glavnih stranačkih struktura.
Unatoč tome, nastavio je graditi vlastiti politički profil, često koristeći vrlo nekonvencionalan način komunikacije. Upravo činjenica da ga dio političke scene podcjenjuje mogla bi mu, barem prema nekim procjenama, pomoći da privuče dio birača koji traže alternativu etabliranim opcijama.
Ako bi na iduće izbore izašao s vlastitom političkom platformom, mogao bi pokušati privući dio desnog biračkog tijela. Ipak, jedno je pitanje može li postati prepoznatljiv lider desnice, a sasvim drugo može li dosegnuti razinu nacionalnog političkog lidera.
Što dolazi nakon Plenkovića i Milanovića?
Odlazak Plenkovića i Milanovića iz aktivne politike gotovo će sigurno označiti kraj jedne vrlo specifične faze hrvatske politike.
Njihovo međusobno nadmetanje godinama je bilo jedna od glavnih političkih tema, a stranke su često bile promatrane kroz odnos prema dvojici najmoćnijih političkih figura u zemlji.
Ako Plenković izgubi izbore 2028., politička era dvojice dominantnih aktera mogla bi završiti tada. Ako HDZ osvoji još jedan mandat, pitanje će se produžiti sve do 2030., kada Milanoviću istječe predsjednički mandat.
Najveće pitanje pritom nije samo tko će naslijediti njih dvojicu, već kakav će politički sustav nakon njih ostati.
Moguće je da će se stranke ponovno vratiti u središte političkog života i da će programi, ideologije i koalicije postati važniji od osobnih sukoba lidera. No jednako je moguće da će nastati razdoblje u kojem će političkoj sceni nedostajati snažne osobnosti sposobne okupiti velik broj birača.
Hrvatska bi tako mogla ući u novu fazu – onu u kojoj više neće biti dvojice političkih kolosa koji određuju gotovo cijelu političku dinamiku. Hoće li to dovesti do zdravijeg pluralizma ili do razdoblja slabijih i nestabilnijih lidera, pokazat će tek godine koje dolaze.
