Godinama se među konzervativnim biračima u Hrvatskoj govori o potrebi ujedinjenja desnice kao jedinom ozbiljnom političkom putu kojim bi brojne razjedinjene frakcije mogle postati relevantna politička snaga i dobiti veći utjecaj na kreiranje nacionalne politike. Takvo se ujedinjenje prije svega smatra važnim zbog povećanja političkog utjecaja kroz izborni sustav, sprječavanja rasipanja glasova, ali i stvaranja protuteže dominantnom HDZ-u. Kada desnica na izbore izlazi podijeljena, kao što je dosad uglavnom bio slučaj, glasovi se raspoređuju među više manjih stranaka koje samostalno često nisu sposobne prijeći izborni prag od pet posto.
Zbog toga takvi glasovi propadaju, odnosno unutar izbornog sustava posredno se prelijevaju najvećim strankama, HDZ-u i SDP-u. S druge strane, u slučaju ujedinjenja glasovi bi se koncentrirali i pretvorili u veći broj saborskih mandata. Dok god je desni politički prostor podijeljen na velik broj manjih opcija, teško može ozbiljnije ugroziti poziciju HDZ-a, a još je važnije što ne može nametnuti vlastite političke prijedloge. Stoga nije teško zaključiti da bi desnica jedino kao jedinstveni blok mogla ostvariti dovoljno snažan utjecaj na sastavljanje neke buduće hrvatske vlade. Međutim, povijest hrvatske desnice puna je primjera neuspješnih pokušaja ujedinjenja, pri čemu razlog nisu uvijek bile nepomirljive ideološke razlike, nego često veliki ego pojedinaca i nemogućnost dogovora oko toga tko bi trebao voditi taj politički blok.
Desnica ima potencijala
Ono što već godinama otežava ujedinjenje desnice svakako su osobni interesi, veliki politički apetiti pojedinaca, ali i opstrukcije onih koji, ovisno o društvenim i političkim okolnostima, mijenjaju ideološke pozicije. Kao primjer se navodi Most, koji u hrvatskoj politici opstaje kao populistička i izrazito kritički usmjerena oporba, a istodobno je u dva navrata omogućio HDZ-u dolazak na vlast. Most je pritom uspio surađivati i s predsjednikom Zoranom Milanovićem, kao i s ljevicom kojoj se čelnik stranke Nikola Grmoja otvoreno nudio nakon posljednjih parlamentarnih izbora.
Da desnica u aktualnim političkim okolnostima, ali i na europskoj razini, ima značajan potencijal, pokazuju brojni primjeri iz drugih europskih država. Tamo desne stranke više nisu tek marginalni prosvjedni pokreti, nego postaju važni politički akteri koji preuzimaju vlast ili predstavljaju ozbiljnu prijetnju tradicionalnim političkim centrima. Jedan od primjera je Njemačka, gdje AfD bilježi povijesni rast.
Nakon što je na nacionalnoj razini postala druga politička snaga u zemlji, ta je stranka nedavno ostvarila snažan rezultat i u saveznoj pokrajini Saskoj-Anhalt, gdje se približila osvajanju apsolutne većine. U nacionalnim anketama Alternativa za Njemačku natječe se za vodeću poziciju s demokršćanskim CDU-om. U Velikoj Britaniji Reform UK, predvođen Nikolom Farageom, na nedavno održanim lokalnim izborima ostvario je velik uspjeh te praktički ugrozio tradicionalni dvostranački odnos laburista i konzervativaca, pozicionirajući se kao vodeća antimigracijska stranka u zemlji. Slična situacija postoji i u Francuskoj, gdje Marine Le Pen sa svojim Nacionalnim okupljanjem vodi u anketama, čime dobiva i snažnu poziciju uoči predsjedničkih izbora iduće godine.
Desnica, dakle, više nije politički izolirana. Upravo suprotno, veliko istraživanje projekta The PopuList iz lipnja ove godine pokazalo je da gotovo 30 posto Europljana svoj glas danas daje antiestablišmentskim i desnim opcijama. Desne stranke postale su dio vladajućih koalicija ili izravno podupiru vlast u nizu država Europske unije, među kojima su Italija, Finska, Češka i Švedska. Politički analitičari Europskog centra za politiku u analizi iz lipnja ove godine pritom navode kako se pokazala pogrešnom teza da će ‘ulazak u vladu uništiti desničare jer će birači vidjeti da nemaju rješenja’.
Svi ti trendovi ukazuju na mogućnost da bi i hrvatska desnica mogla ostvariti velik politički utjecaj, pod uvjetom da se na parlamentarnim izborima, koji se održavaju za nešto više od godinu i pol dana, uspije ujediniti, nastupiti pod zajedničkim političkim okvirom i okupiti oko jednog lidera.
Dolazak Igora Štimca
Prilika za početak procesa ujedinjenja, ali i za moguće razgovore o toj temi, predstavnicima hrvatske desnice pojavila se ovih dana u Dubrovniku, gdje se održavao treći Europski kongres o obitelji u organizaciji Stranke europskih konzervativaca i reformista. Riječ je o događaju koji privlači značajnu pozornost javnosti i medija, a ovogodišnje izdanje posebno je obilježio dolazak bivšeg hrvatskog nogometnog reprezentativca i izbornika Igora Štimca.
Štimac se sve više profilira kao potencijalno ozbiljan lider desnice, dijelom zbog svoje prepoznatljivosti i nacionalnog naboja, ali i zbog sportske karijere, liderskih sposobnosti te izraženih retoričkih vještina.
Njegovo sudjelovanje na dubrovačkom skupu smatra se i prvim formalnim političkim angažmanom otkako je krajem kolovoza najavio mogućnost ulaska u politiku. Posebno je primjetno da je i sam zainteresiran za povezivanje desnog političkog spektra, budući da se u Dubrovniku pojavio u društvu vodstva stranke DOMiNO.
Na kongresu je viđen s predsjednikom DOMiNO-a Marijem Radićem, saborskim zastupnikom Igorom Peternelom i europskim zastupnikom Stephenom Nikolom Bartulicom. Bartulica je na društvenim mrežama objavio njihovu zajedničku fotografiju i izrazio zadovoljstvo Štimčevim dolaskom. Sve to predstavlja svojevrsni prvi korak prema mogućim razgovorima o eventualnom ujedinjenju desnog političkog spektra.
Štimčev dolazak na skup i njegovo druženje s predstavnicima DOMiNO-a poslali su jasan signal da se on osobno pozicionira na desnoj strani političkog spektra. To dolazi nakon što je u posljednje vrijeme kritizirao aktualno vodstvo HDZ-a te privukao veliku pozornost i svojim ideološkim sukobom sa Severinom.
Kada se na hrvatskoj desnici pojavi potencijalno ozbiljan lider, kakvim se Štimac očito smatra, a uz to se pojave i prvi znakovi mogućeg ujedinjenja, pojavljuju se i pokušaji osporavanja takvih inicijativa. Upravo se to, prema navodima teksta, dogodilo i ovaj put, a kao glavni akter opstrukcije istaknuo se Mostov predsjednik Nikola Grmoja. Kako se navodi, Grmoja je zahtijevao da na konferenciji za medije i panelu ne sudjeluje zajedno s predsjednikom DOMiNO-a Marijem Radićem.
Grmoja želi srušiti priču
Prema tekstu, na tim zahtjevima priča nije završila. Grmoja je navodno kontaktirao predstavnike medija nastojeći umanjiti i osporiti priču o velikom okupljanju desnice. Protiv mogućeg okupljanja navodno se postavio i nezavisni zastupnik iz Mostova kluba Josip Jurčević, koji je postavio pitanje – kuda ide Igor Štimac.
”Ako se postupa stručno lako je i jednostavno prepoznati pozadine i buduće perspektive različitih političkih, društvenih, gospodarskih i ostalih interesnih procesa u RH jer smo iznimno korumpirano društvo i država pa su nam stoga javne i privatne institucije sve nestručnije, statičnije i nerazvojnije. Tako nam je prvenstveno zbog neprekidne negativne kadrovske politike. S toga motrišta je u vezi ubacivanja Igora Štimca u politički prostor najvažnije prepoznati komunikacijsko-medijski model po kojem se to događa te interes i osobe koje su u pozadini”, napisao je Jurčević na svojem Facebook profilu dodajući da je Štimac hrvatska sportska legenda i domoljub te da on stoga ima potrebnu javno postaviti pitanje s ciljem zaštite domoljubnih interesa pa i samog Štimca- je li Štimcu namijenjena politička uloga Miroslava Škore.
Autoru teksta, međutim, Jurčevićev istup ne djeluje kao stvarna zabrinutost za Igora Štimca, nego kao politička poruka i pokušaj osporavanja mogućeg povezivanja desnice. U tekstu se tvrdi da Jurčević, govoreći o zaštiti Štimca i domoljubnih interesa, zapravo ne štiti ni Štimca ni Hrvatsku, već nastavlja ono što je prethodno započeo Grmoja.
Pritom se pitanje je li Štimcu namijenjena sudbina Miroslava Škore opisuje kao posebno problematično jer se prešućuje činjenica da je upravo Most Škoru i Domovinski pokret tijekom 2020. i 2021. godine nazivao ‘tajkunskim projektom’ i protivio se suradnji. Nakon raspada tog projekta, prema tekstu, Most se vrlo brzo pozicionirao na prostoru koji je ostao iza njega. Kao primjer se navodi upravo Jurčević, koji je u Sabor ušao zahvaljujući valu Domovinskog pokreta, a danas djeluje u klubu Mosta.
Zbog toga se usporedba Štimca i Škore u tekstu ne prikazuje kao stručna politička analiza, nego kao pokušaj da se Štimca unaprijed oslabi kao potencijalnog lidera desnice, prije nego što bi uopće mogao ugroziti prostor koji Most pokušava izgraditi oko sebe. Most pritom, kako se navodi, ima dodatni motiv u činjenici da mu aktualne ankete daju razlog za optimizam.
Jurčević pritom govori o negativnoj kadrovskoj politici i ubacivanju Štimca u politički prostor. U tekstu se postavlja pitanje zašto Most nema isti problem kada u politiku ulaze njihovi kadrovi bez većeg političkog utjecaja, dok se pojava osobe poput Štimca, koji ima sportsku karijeru, prepoznatljivost i karizmu, odmah prikazuje kao sumnjiv proces ili projekt. Autor zaključuje da Most, prema takvom tumačenju, smatra kako pravo na domoljublje pripada prvenstveno onima koji su dio njihove političke strukture.
Mostu to nije u interesu
Dok Jurčević govori o korupciji u društvu i nestručnosti institucija, što autor teksta smatra opravdanim kritikama, tvrdi se da posljedice takvih opstrukcija zapravo mogu ići u korist upravo postojećeg sustava. Prema toj interpretaciji, Grmoja i Most svojim reakcijama šalju poruku i Plenkoviću i ljevici da mogu biti mirni, dok desnom biračkom tijelu ponovno pokazuju da je desnica, umjesto ujedinjena, bolje razdijeljena među više opcija.
Zbog toga se postavlja pitanje jesu li u Mostu doista zabrinuti za Štimčev politički put ili je njihova reakcija pokušaj da se svakog novog potencijalnog lidera na desnici unaprijed predstavi kao novi Škoro, uz istodobno propitivanje mogućih igrača koji navodno stoje u pozadini.
U tekstu se tvrdi da je takav obrazac biračima desnice već poznat te da su se mnogi zasitili političara koji s distance kritiziraju druge, dok istodobno osporavaju pokušaje stvaranja šireg političkog jedinstva.
Most se već neko vrijeme pokušava pozicionirati kao predvodnik desnog političkog prostora u Hrvatskoj. Upravo zato svako veće okupljanje desnih i suverenističkih opcija za njih, prema autoru, predstavlja potencijalnu prijetnju i opasnost od gubitka dijela političkog prostora.
Ako projekt koji se sada povezuje sa Štimcem dobije ozbiljan zamah, što se u tekstu smatra izglednim, Most bi mogao izgubiti dio utjecaja na desnici. Upravo zbog toga autor takvu mogućnost povezuje s reakcijama na okupljanje konzervativaca u Dubrovniku, koje uspoređuje sa strategijom koju je Most koristio tijekom izbornih ciklusa 2021. i 2025. godine.
Kada je 2021. postojala mogućnost da se desnica u Zagrebu i drugim većim gradovima okupi oko zajedničkog kandidata kako bi ugrozila HDZ i spriječila dolazak drugih opcija, poput Možemo, Most je, prema tekstu, bio među onima koji su takve dogovore otežavali.
Žele uništiti konkurenciju na desnici
Vodeći se, prema autoru, prvenstveno vlastitim stranačkim interesima i strahom da bi ih veći politički blok mogao potisnuti, inzistirali su na vlastitim kandidatima. Posljedica je, kako se navodi, bila podjela glasova i slabiji rezultat, što je otvorilo prostor i HDZ-u i ljevici.
Sličan obrazac, tvrdi se u tekstu, ponovio se i na posljednjim izborima prošle godine. Dok su druge suverenističke i desne opcije pozivale na dogovor i stvaranje snažnije političke fronte koja bi ponudila alternativu Plenkovićevu HDZ-u, Most je odlučio nastupiti samostalno.
Pokušaji ujedinjenja pritom su, prema tekstu, proglašavani trgovinom, lažnim domoljubljem ili projektima tajkuna, dok se Most istodobno nastojao zadržati vlastite saborske i lokalne pozicije.
Autor zato i najnovije Mostovo propitivanje Štimca tumači kao još jedan pokazatelj nastojanja da se oslabi svaka potencijalna konkurencija na desnici.
Za Most bi, prema toj interpretaciji, uspješna i ujedinjena desnica predstavljala ozbiljan politički problem jer bi u takvom scenariju izgubio poziciju jedne od ključnih i teško zamjenjivih snaga na desnom spektru. Njegovi bi čelnici također izgubili dio prostora koji im omogućuje da se nameću kao najvažniji glasnogovornici desnih birača.
Most se zato, zaključuje se u tekstu, ponovno pozicionira kao kočnica pokušajima širenja desnog bloka u Hrvatskoj, svjestan da bi eventualni politički projekt predvođen Štimcem mogao promijeniti postojeće odnose snaga.
Kako bi opravdali odbijanje ujedinjenja, prema autoru, napadaju potencijalne partnere koristeći obrazac prema kojem su svi drugi, osim njih, korumpirani ili politički neprihvatljivi. Dok dio desnog biračkog tijela traži zajedništvo i provedbu suverenističkih politika, Mostu se kao prioritet pripisuje očuvanje vlastite stranačke infrastrukture i saborskih mandata.
U takvoj interpretaciji, upravo takvo ponašanje dugoročno šteti hrvatskoj desnici jer se politička energija troši na međusobne sukobe i osporavanja, umjesto na stvaranje šire političke snage koja bi mogla ponuditi ozbiljnu alternativu i donijeti promjene koje dio birača već dugo očekuje.
