Sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića oko odlaska hrvatskih vojnika na vojni mimohod u Parizu više nije samo još jedna epizoda u njihovom dugogodišnjem političkom ratu. Ovo je sada otvoreni sukob oko same biti sustava: tko zapovijeda Hrvatskom vojskom, gdje završavaju ovlasti predsjednika Republike, a gdje počinje nadležnost Vlade i ministra obrane.
Na prvi pogled, riječ je o dvadesetak pripadnika Počasno-zaštitne bojne i njihovom sudjelovanju na francuskoj vojnoj svečanosti povodom Dana Bastille. No u pozadini se krije puno dublja priča. Milanović tvrdi da Hrvatska ne smije sudjelovati u događaju koji, prema njegovu tumačenju, ima veze s takozvanom Koalicijom voljnih i političkim svrstavanjem uz zapadnu ratnu politiku prema Ukrajini. Vlada, s druge strane, tvrdi da je riječ o protokolarno-ceremonijalnoj aktivnosti te da predsjednik nema ovlasti zaustaviti takav odlazak.
U središtu cijelog sukoba našao se načelnik Glavnog stožera general Tihomir Kundid. Milanović tvrdi da će Kundid provesti zapovijed vrhovnog zapovjednika, dok Plenković poručuje da se od njega očekuje postupanje u skladu sa zakonom i odlukom ministra obrane. Time se najviši vojni zapovjednik našao u poziciji u kojoj se politički sukob predsjednika i premijera prelijeva izravno na vojsku.
Sukob s novinarima
Tijekom posjeta Slunju, gdje je pratio završnu vojnu vježbu Borbena moć 26, Milanović je poručio da “nema drame” i da će načelnik Glavnog stožera provesti njegovu zapovijed. Naglasio je da se zapovijedanje vojskom ne može pretvarati u upravni postupak te da je jasno tko u vojsci ima zadnju riječ. Time je dodatno zaoštrio odnos s Vladom, koja smatra da predsjednik širi svoje ovlasti izvan ustavnog okvira.
Istoga dana otvorio je i novi front prema medijima. Novinara Večernjeg lista Tomislava Krasneca nazvao je lobistom i spočitnuo mu “muktašenje u državnom stanu”, dok je novinarki Nove TV Ivani Pezo Moskaljov rekao da ne postavlja pitanja nego agitira, uz poruku: “Možete li smisliti nešto gluplje?” Hrvatsko novinarsko društvo reagiralo je ocjenom da su takvi istupi neprihvatljivi.
Tako se u samo nekoliko dana vojni spor pretvorio u politički sukob na više razina: s Vladom, ministrom obrane, dijelom medija i širim pitanjem smjera hrvatske vanjske i sigurnosne politike. U tom kontekstu sve češće se postavlja pitanje je li Milanović svjesno ušao u novu eskalaciju ili je riječ o obrascu političkog djelovanja koji mu dugoročno koristi.
Izvor iz vladajuće većine za Dnevno tvrdi da se radi o ponavljajućem obrascu. “Ovo je inat kakav smo već vidjeli, primjerice oko NATO-a i Finske i Švedske. Na kraju je sve prošlo, a on je ostao u kontradikciji sam sa sobom”, tvrdi izvor, dodajući da predsjednik ovakvim potezima održava političku relevantnost.
U istom tonu iznose se i kritike da je mogao ponuditi kompromisno rješenje, ali to nije učinio. Posebno mu se zamjera što je u težak položaj doveo načelnika Glavnog stožera, generala Tihomira Kundida, čime se, kako tvrde, vojni vrh našao u političkom raskoraku.
Usporedbe idu i dalje, pa se Milanoviću pripisuje nastavak obrasca narušavanja ugleda vojske, dok se kao kontrast spominju raniji problemi u sustavu obrane. Na kraju takvih ocjena pojavljuju se i politički kvalifikativi koji dodatno zaoštravaju ton rasprave.
Nema improvizacije
U HDZ-u se, prema tvrdnjama izvora iz vladajuće strukture, sve češće spominje mogućnost političkog pritiska pa i opoziva predsjednika. No ustavna procedura čini takav scenarij iznimno teškim. Predsjednika Republike moguće je opozvati samo dvotrećinskom većinom u Saboru zbog teške povrede Ustava, uz konačnu odluku Ustavnog suda, što je u praksi gotovo nedostižno bez šire političke suglasnosti.
Zbog toga se opoziv više spominje kao politička poruka nego realna opcija.
S druge strane, iz kruga bliskog predsjedniku tvrdi se da Milanović ne djeluje impulzivno, nego dosljedno politički. “On zna da ima podršku dijela građana i ne odstupa od svojih stavova”, tvrdi izvor blizak Pantovčaku.
Prema istim tvrdnjama, pokušaji da ga se prikaže izoliranim ne odgovaraju stvarnom stanju. Ističe se i da predsjednik vrlo jasno razumije učinak svojih javnih istupa te da svjesno bira konfliktni stil komunikacije.
U tom kontekstu sve češće se spominje i mogućnost da njegov politički angažman ne završava aktualnim mandatom, nego da bi mogao uslijediti novi projekt ili politička platforma.
Natruhe budućnosti
Takva nagađanja dodatno su potaknuta i ranijim izjavama iz njegova kruga, gdje se spominjala mogućnost šire političke artikulacije nakon predsjedničkog mandata. Iako ništa nije službeno potvrđeno, u političkim kuloarima povremeno se govori o ideji okupljanja biračkog tijela koje ne pripada klasičnim stranačkim blokovima.
U tom scenariju Milanović bi pokušao okupiti prostor centra i dijela desnog i lijevog spektra koji ne nalaze reprezentaciju u postojećim strankama.
Zato se i aktualni sukob s Vladom promatra šire od same konkretne odluke o vojnicima. On se uklapa u obrazac u kojem predsjednik zauzima poziciju političke kontrateže dominantnoj izvršnoj vlasti i euroatlantskoj politici.
Njegovi kritičari tvrde da time narušava institucionalnu stabilnost, dok njegovi pristaše smatraju da upravo time ispunjava očekivanja birača koji su ga izabrali.
Ustavni problem
Ova situacija ponovno otvara staro pitanje hrvatskog ustavnog modela. Sustav u kojem predsjednik ima ograničene ovlasti, ali i dalje formalno zapovijeda vojskom, često dovodi do preklapanja nadležnosti s Vladom.
Kada postoji politička suradnja, sustav funkcionira bez većih problema. Kada se odnosi zaoštre, dolazi do institucionalnih blokada.
Stručnjaci već godinama upozoravaju da je riječ o nedovoljno precizno definiranom modelu koji ostavlja prostor za političke sukobe u kriznim situacijama.
Današnji spor oko odlaska vojnika u Pariz samo je najnoviji primjer tog strukturnog problema.
Na kraju, cijela priča ne svodi se samo na jednu vojnu svečanost niti na jedan politički sukob. Ona otvara šire pitanje odnosa institucija i dugotrajnog nerazriješenog ustavnog balansa.
Ako se sukob nastavi, posljedice bi mogle nadilaziti ovu konkretnu epizodu. Ako završi kompromisom, obje strane će ga tumačiti kao svoju političku pobjedu.
U svakom slučaju, Milanović se ponovno našao u središtu političke scene — pitanje je samo je li to još jedna epizoda istog obrasca ili uvod u novu fazu političkog djelovanja.
