Bugarski premijer Rumen Radev i hrvatski predsjednik Zoran Milanović sve češće zauzimaju vrlo slične stavove kada je riječ o ratu u Ukrajini, vojnoj pomoći Kijevu i takozvanoj „koaliciji voljnih“. Njihove poruke posljednjih mjeseci ponovno su otvorile pitanje postoji li među evropskim državama prostor za stvaranje neformalne skupine koja bi se protivila sadašnjem pristupu dijela zapadnih zemalja prema ratu.
Radev je tokom nedavnog boravka u Parizu, nakon obilježavanja Dana pada Bastille, jasno poručio da Bugarska više ne želi sudjelovati u inicijativi „koalicije voljnih“. Odbio je prisustvovati sastanku predstavnika zemalja uključenih u tu inicijativu i poručio da Bugarska tamo nema što tražiti.
Bugarski premijer svoje je stajalište obrazložio s nekoliko argumenata. Smatra da Bugarska kao članica NATO-a ne bi trebala sudjelovati u dodatnim neformalnim vojno-političkim savezima, protivi se daljnjem naoružavanju Ukrajine te zagovara obnovu diplomatskih odnosa između Evropske unije i Rusije.
Prema njegovom mišljenju, rat bi trebalo pokušati završiti pregovorima, a ne dodatnim poticanjem sukoba.
Milanović i Radev imaju slične stavove
Radevovi stavovi u velikoj se mjeri podudaraju s onima koje već duže vrijeme zastupa hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
Milanović je također kritizirao ideju „koalicije voljnih“ i više puta upozoravao da Hrvatska ne bi trebala sudjelovati u vojnim aktivnostima povezanima s ratom u Ukrajini. Njegov utjecaj na vanjsku politiku Hrvatske, međutim, ograničen je ustavnim ovlastima predsjednika, dok ključnu ulogu u vanjskoj politici ima Vlada predvođena Andrejem Plenkovićem.
Dvojica političara pritom se dobro poznaju. Rumen Radev bio je bugarski predsjednik od 2017. do 2026. godine, a tokom tog perioda više puta se sastajao s Milanovićem. Hrvatski predsjednik posjetio je Sofiju 2023. godine, dok je Radev prošle godine boravio na Pantovčaku na Milanovićev poziv.
Radev je početkom 2026. napustio predsjedničku funkciju, osnovao političku stranku Progresivna Bugarska, izašao na parlamentarne izbore i nakon uvjerljive pobjede postao premijer.
Upravo je taj politički potez posebno zanimljiv u kontekstu Milanovićeve budućnosti.
Može li Radev biti primjer Milanoviću?
Iako Milanović posljednjih dana govori da ne namjerava napustiti Pantovčak prije isteka mandata, dio političkih promatrača smatra da bi njegova dugoročna strategija mogla biti drugačija.
Radev je kao predsjednik bio veoma popularan među građanima i procijenio je da taj politički kapital može prenijeti na parlamentarne izbore. Napustio je predsjedničku funkciju, osnovao stranku i direktno se uključio u parlamentarnu politiku.
Milanović bi, ako bi želio krenuti sličnim putem i kandidirati se na parlamentarnim izborima 2028. godine, morao znatno ranije napustiti predsjedničku funkciju.
Upravo zato Radev za njega može predstavljati zanimljiv primjer uspješne tranzicije s predsjedničke na premijersku poziciju.
Može li nastati „koalicija nevoljnih“?
Sve se više postavlja pitanje hoće li Milanović i Radev pokušati okupiti evropske političare koji dijele slične stavove o Ukrajini, Rusiji i budućnosti „koalicije voljnih“.
U takvoj neformalnoj skupini mogli bi se, barem hipotetski, naći slovački premijer Robert Fico, mađarski premijer Peter Magyar, češki premijer Andrej Babiš ili poljski predsjednik Karol Nawrocki.
Ipak, politički analitičari upozoravaju da bi stvaranje formalnog saveza bilo vrlo teško.
Politolog i vanjskopolitički analitičar dr. Tomislav Sunić smatra da je sama ideja „koalicije voljnih“ djelomično precijenjena.
„Moramo naglasiti da takozvana koalicija voljnih dobrim dijelom i jest ‘koalicija nevoljnih’. Svrhu ove parade i mimohoda u Parizu treba u prvome redu tražiti u promotivnom i samodopadnom stavu predsjednika Macrona“, rekao je Sunić.
Prema njegovom mišljenju, francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava demonstrirati evropsko jedinstvo u trenutku kada se suočava s ozbiljnim političkim pritiscima u vlastitoj zemlji.
Sunić pritom ističe da skeptičan odnos prema ovoj politici nije ograničen samo na Bugarsku i Hrvatsku.
„Nisu tu samo bugarski premijer i predsjednik Milanović. I Slovačka ima jako skeptičan stav prema tome, i Mađarska, bez obzira na to što su sada dobili proeuropski orijentiranog premijera“, kazao je.
Novac postaje sve važniji faktor
Jedan od razloga zbog kojih bi podrška evropskih građana politici pomoći Ukrajini mogla postati osjetljivo pitanje jesu sve veći troškovi.
Sunić smatra da se rasprava ne može voditi samo kroz geopolitičku prizmu, već i kroz pitanje novca koji države izdvajaju.
„Uvijek je važno slijediti trag novca“, poručio je, navodeći da su evropske zemlje u posljednjih nekoliko godina izdvojile velike iznose za pomoć Ukrajini.
Prema njegovim riječima, građani sve češće postavljaju pitanje koliko ih takva politika košta, posebno u trenutku kada se mnoge evropske zemlje suočavaju s visokim troškovima života i skupom energijom.
„Ljudi se i u Zagrebu i u Francuskoj pitaju gdje je naša lova. Sve su veći troškovi života, energija je sve skuplja“, rekao je Sunić.
On pritom ne smatra da bi evropske države trebale podržavati Rusiju, ali upozorava da ni sadašnji pristup ne smatra dugoročno održivim.
„Neformalna podgrupa već postoji“
Sunić smatra da formalno okupljanje zemalja koje se protive „koaliciji voljnih“ nije posebno vjerovatno, ali da određena neformalna povezanost već postoji.
„Sumnjam da se tu može stvoriti neka formalna grupa, ali neformalna podgrupa već postoji“, zaključio je.
Sličan stav ima i politolog i stručnjak za rusku politiku dr. Branimir Vidmarović. On, međutim, smatra da Milanović i Radev sami po sebi nemaju dovoljno političke težine da bi mogli pokrenuti ozbiljnu evropsku inicijativu.
„Teško da bi njih dvojica mogla bilo što učiniti na svoju ruku. To nisu zemlje te težine“, ocijenio je Vidmarović.
Prema njegovom mišljenju, posebnu pažnju trebalo bi posvetiti Poljskoj, koja zbog svog geografskog položaja, sigurnosne važnosti i odnosa prema Rusiji može imati mnogo veći utjecaj na evropsku politiku.
Poljska kao ključni faktor
Vidmarović smatra da bi Poljska u određenim okolnostima mogla predstavljati protutežu francuskim inicijativama.
„Ja bih uputio na zemlju koju treba gledati kao na opciju koja može zadati snažnu kontradinamiku Francuskoj i biti druga sila zaobilazeći Njemačku – Poljsku“, rekao je.
Ipak, politička situacija u Evropi dodatno komplicira stvaranje bilo kakvog novog saveza. Mađarska i Poljska, koje su ranije imale vrlo bliske političke stavove, danas imaju različite poglede na evropsku sigurnost i odnos prema Rusiji.
Ni Italija, prema njegovoj procjeni, trenutno nema dovoljno čvrstog partnera na kojeg bi se mogla osloniti u formiranju takvog političkog bloka.
Za sada ostaje samo neformalno povezivanje
Za sada nema naznaka da će Milanović i Radev uskoro pokrenuti formalnu političku inicijativu protiv „koalicije voljnih“.
Ipak, činjenica da sve veći broj evropskih političara izražava rezervu prema nastavku sadašnje politike prema Ukrajini pokazuje da među članicama Evropske unije ne postoji potpuna saglasnost.
Dr. Vidmarović smatra da bi ovakva politika mogla potrajati još nekoliko godina, ali upozorava da bi veliki politički preokreti u Francuskoj, Njemačkoj ili drugim važnim evropskim državama mogli promijeniti odnose snaga.
„Teško netko iznutra može rasturiti koaliciju voljnih, osim ako se odjednom ne nađu na vlasti AfD, Le Pen i ako ne dođe do ogromnih preokreta u Europi“, zaključio je.
Za sada tako ostaje otvoreno pitanje hoće li „koalicija nevoljnih“ ostati samo neformalna skupina političara sa sličnim stavovima ili će se u budućnosti pretvoriti u konkretniju političku inicijativu.
