Slučaj približno 33.000 tona ilegalno odloženog otpada na području Gospića ponovno je otvorio jedno od najtežih pitanja hrvatskog sustava gospodarenja otpadom – gdje zbrinuti otpad kada ga lokalne zajednice uglavnom ne žele na svojem području.
U takvim se situacijama često spominje takozvani NIMBY sindrom, prema engleskom izrazu “Not In My Backyard”, odnosno “ne u mom dvorištu”. Riječ je o pojavi u kojoj postoji načelna podrška izgradnji potrebne infrastrukture, ali i snažan otpor kada bi ona trebala biti smještena u neposrednoj blizini određene zajednice.
Problem u Gospiću prerastao je lokalne okvire nakon aktivnosti Građanske inicijative “Gospić je naš dom” i prosvjeda u Zagrebu, na kojem se tražila hitna sanacija lokacije te politička odgovornost Vlade predvođene premijerom Andrejem Plenkovićem.
Istodobno se otvorilo pitanje kamo premjestiti otpad iz Like ako analize pokažu da se njegov dio može sigurno zbrinuti u drugim hrvatskim gradovima.
Hrvatska ima stotine evidentiranih odlagališta
Prema službenom Pregledu podataka o odlagalištima, koji vodi Ministarstvo zaštite okoliša u suradnji sa Zavodom za zaštitu okoliša i prirode, u Hrvatskoj je od 2005. evidentirano 318 lokacija službenih odlagališta. Na njih 307 odlagao se komunalni otpad.
Tijekom prošle godine 83 aktivna odlagališta radila su ili primala otpad, dok su ostala zatvorena, sanirana ili su u procesu zatvaranja.
Samo tijekom prošle godine na hrvatska odlagališta odvezeno je oko 1,47 milijuna tona otpada.
Hrvatska i dalje približno polovicu komunalnog otpada odlaže izravno na odlagališta, dok je cilj Europske unije da se do 2035. taj udio smanji na manje od deset posto.
Problem nastaje kada treba pronaći lokacije za sortirnice, kompostane, centre za gospodarenje otpadom ili postrojenja za termičku obradu. Takvi projekti često izazivaju snažan otpor lokalnog stanovništva.
U slučaju Gospića jedna od mogućnosti bila bi da se otpad nakon detaljnih analiza, sortiranja i prepakiranja rasporedi na uređena odlagališta ili u centre koji imaju dovoljno kapaciteta, pod uvjetom da zadovoljava sve propisane uvjete za takvo zbrinjavanje.
Hrebak odbio prihvatiti otpad u Bjelovaru
Koliko je teško postići dogovor pokazao je nedavni sukob unutar vladajuće koalicije.
Premijer Andrej Plenković i resorna ministrica Marija Vučković od bjelovarskog gradonačelnika i predsjednika HSLS-a Darija Hrebaka zatražili su da Bjelovar na uređeno odlagalište “Doline” primi višak miješanog komunalnog otpada iz Varaždina i Samobora.
Hrebak je takav prijedlog odbio, nakon čega je došlo do verbalnog sukoba između njega i premijera. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković pritom je podržao Hrebakovo stajalište.
Hrebak argumentira da je Bjelovar još 2018. koristio europska sredstva i ulagao u uređenje svojeg sustava gospodarenja otpadom te smatra da gradovi koji su pravodobno riješili svoje probleme ne bi trebali preuzimati otpad drugih sredina koje to nisu učinile.
Protivljenje stiglo i iz Karlovca, Koprivnice i Istre
Nakon Bjelovara oglasio se i karlovački gradonačelnik Damir Mandić iz HDZ-a, poručivši da ni Karlovac, unatoč uređenoj infrastrukturi, ne želi postati mjesto na kojem će se zbrinjavati otpad iz cijele Hrvatske.
Protivljenje je izrazio i koprivnički gradonačelnik Mišel Jakšić iz SDP-a. On odbija mogućnost da se otpad iz Gospića i Varaždina doprema u Regionalni centar za gospodarenje otpadom Piškornica, a usprotivio se i mogućoj izgradnji spalionice na tom području.
Slične poruke stigle su iz Istarske županije, gdje su se predstavnici SDP-a usprotivili dovoženju otpada s lokacije bivšeg PPK Velebit u Gospiću radi termičke obrade u cementari Holcim u Koromačnu.
Protivljenje je izrazila i zastupnica Možemo Dušica Radojčić.
Zaprešić je također odbio mogućnost obrade 650 tona otpada iz Gospića.
“Interesi Zaprešića, kvaliteta života i sigurnost naših građana na prvome su mjestu!” poručio je gradonačelnik Željko Turk (HDZ).
Hrvatska nema funkcionalnu energanu na otpad
Poseban problem predstavlja nedostatak domaćih kapaciteta za termičku obradu otpada.
Hrvatska nema funkcionalnu energanu na otpad, odnosno postrojenje u kojem bi se ostatak otpada termički obrađivao uz proizvodnju energije.
Takvih postrojenja diljem Europe ima više od 500. Malta ga također još nema u funkciji, ali je ondje izgradnja takvog postrojenja u tijeku.
U Hrvatskoj se o sličnim projektima raspravlja desetljećima, no pokušaji njihove realizacije uglavnom nailaze na snažno protivljenje lokalnih zajednica i ekoloških organizacija.
Jedan od primjera bila je planirana velika spalionica u zagrebačkom Resniku, koja je nakon pritiska javnosti izbačena iz prostornog plana.
Prosvjedi su zaustavili i planove za spalionicu medicinskog otpada u krugu KBC-a Rebro, a protivljenje sličnim projektima pojavljivalo se i u Konjščini, Sisku i drugim sredinama.
Jedan od glavnih razloga otpora građana jest nepovjerenje u institucije koje bi trebale kontrolirati što se spaljuje i kakve emisije nastaju tijekom procesa.
Aktualni slučaj ilegalno odloženog otpada u Lici dodatno je pojačao raspravu o učinkovitosti državnog nadzora.
Zagreb je spalionicu imao još krajem osamdesetih
Postrojenje za spaljivanje opasnog otpada Puto pokraj Jakuševca izgrađeno je još krajem osamdesetih godina.
Nakon velikog požara 2002. godine trajno je zatvoreno, a novo postrojenje koje bi ga zamijenilo nije izgrađeno.
Dio ekoloških organizacija protivi se spalionicama jer smatra da sustav prvenstveno treba biti usmjeren na smanjenje količine otpada, ponovno korištenje i recikliranje.
S druge strane, zagovornici energana upozoravaju da se dio otpada ne može reciklirati te da za njega treba pronaći drugo sigurno rješenje.
Istodobno hrvatske građevinske i inženjerske tvrtke sudjeluju u izgradnji modernih postrojenja za termičku obradu otpada u zemljama poput Njemačke, Islanda, Škotske i Belgije.
Prosvjedi i u Našicama
Koliko je problem osjetljiv pokazuje i situacija u Našicama.
Nakon odluke da se približno 325 tona neopasnog otpada iz Gospića prebaci na termičku obradu u cementaru Nexe, dio građana pokrenuo je prosvjed i peticiju.
Uprava Nexea i stručnjaci sastali su se s našičkim gradonačelnikom Krešimirom Kašubom. Gradonačelnik je naveo da je riječ o neopasnom otpadu koji bi se obrađivao na temperaturi od oko 1200 stupnjeva uz kontrolu emisija.
Dio građana ipak izražava nepovjerenje i strahuje da bi se pod oznakom zamjenskog goriva mogao obrađivati i opasan otpad.
Osječko-baranjska županica Nataša Tramišak također je izrazila protivljenje dovoženju otpada iz drugih dijelova Hrvatske na područje svoje županije, naglašavajući da je riječ o odluci donesnoj na nacionalnoj razini.
Nedostatak infrastrukture povećava troškove
Jedan od ključnih problema hrvatskog sustava jest nedostatak infrastrukture za zbrinjavanje pojedinih vrsta otpada.
Kada u Hrvatskoj ne postoje odgovarajući kapaciteti, dio otpada mora se izvoziti u druge članice Europske unije, uključujući Njemačku i Austriju, što povećava troškove njegova legalnog zbrinjavanja.
U javnosti se zato sve češće raspravlja o mogućnosti izgradnje regionalnih energana u većim hrvatskim gradovima.
Zagovornici takvog modela smatraju da bi domaća infrastruktura smanjila troškove legalnog zbrinjavanja i prostor za ilegalno postupanje s otpadom. Protivnici upozoravaju na potencijalne ekološke posljedice i potrebu za iznimno strogim nadzorom.
Slučaj Gospića upravo pokazuje koliko je teško brzo ukloniti velike količine otpada kada druge lokalne zajednice odbijaju njegovo preuzimanje.
Hrvatska pod pritiskom europskih ciljeva
Hrvatska se istodobno mora približavati ciljevima Europske unije u području gospodarenja otpadom.
Jedan od poznatijih slučajeva je Crno brdo u Biljanima Donjim, zbog kojeg je Sud Europske unije Hrvatskoj izrekao novčanu kaznu od milijun eura.
Uz to je određen penal od 6500 eura za svaki dan kašnjenja do potpune sanacije lokacije, čime se ukupni financijski teret dodatno povećava.
Prema Izvješću o ranom upozorenju Europske komisije, Hrvatska se nalazi među državama za koje postoji rizik da neće ostvariti cilj recikliranja najmanje 55 posto komunalnog otpada, kao ni cilj prema kojem bi se do 2035. na odlagališta smjelo odlagati manje od deset posto komunalnog otpada.
Kršenje europskih obveza može dovesti do novih postupaka i financijskih posljedica.
Hrvatska je u međuvremenu povećala i kazne za teža kršenja propisa povezanih s otpadom, a najviši iznosi dosežu 150.000 eura.
Što se događa s opasnim otpadom?
Posebno pitanje predstavlja opasni otpad.
Prema navedenim podacima, Hrvatska godišnje proizvede oko 180.000 tona opasnog otpada, dok se približno 72.000 tona službeno izvozi.
Razlika između ukupno proizvedene i izvezene količine sama po sebi ne znači da ostatak završava ilegalno, jer dio može biti obrađen ili zbrinut u Hrvatskoj. Ipak, slučajevi nezakonitog odlaganja ponovno su otvorili pitanje učinkovitosti praćenja tokova opasnog otpada.
Ilegalne prakse mogu uključivati lažno deklariranje otpada, njegovo odlaganje na privatnim zemljištima ili u napuštenim objektima te miješanje s drugim vrstama otpada.
Prekogranična trgovina otpadom unutar Europske unije dopuštena je uz poštovanje propisanih pravila. Hrvatska se pritom zbog nedostatka dijela vlastitih kapaciteta oslanja i na mogućnost izvoza otpada koji ne može odgovarajuće obraditi unutar zemlje.
Beč i Kopenhagen krenuli drugim putem
Austrija je jedan od primjera država koje su pokušale smanjiti otpor građana prema energanama kombinacijom tehnološkog nadzora i veće transparentnosti.
U Beču se nalazi energana Spittelau, čiji je prepoznatljiv izgled osmislio austrijski umjetnik i arhitekt Friedensreich Hundertwasser.
Postrojenje je smješteno unutar grada, a podaci o emisijama dostupni su javnosti. Osim obrade otpada, proizvedena energija koristi se u gradskom sustavu grijanja za desetke tisuća kućanstava.
Danska je sličan koncept razvila kroz postrojenje Amager Bakke u Kopenhagenu.
Njegov krov pretvoren je u rekreacijski prostor sa skijaškom i planinarskom stazom te umjetnom stijenom za penjanje, dok se unutar postrojenja obavlja termička obrada otpada i proizvodi energija.
Takvi primjeri pokazuju jedan od mogućih pristupa, ali hrvatska rasprava ostaje obilježena snažnim nepovjerenjem prema institucijama i protivljenjem lokalnih zajednica.
Slučaj Gospića zato je otvorio pitanje koje nadilazi samu sanaciju jedne lokacije. Hrvatska mora pronaći dugoročni model za otpad koji se ne može ponovno upotrijebiti ili reciklirati, a istodobno osigurati transparentan nadzor i povjerenje građana. Bez dovoljne infrastrukture svaki novi slučaj velikih količina nezakonito odloženog otpada ponovno će otvoriti isto pitanje – gdje ga sigurno zbrinuti ako ga nitko ne želi u svojem dvorištu?
