Na hrvatsku političku scenu Andrej Plenković prije desetak godina stigao je kao iskusan diplomat s bogatim briselskim iskustvom i izraženim retoričkim sposobnostima koje su mu pomogle da se brzo probije u sam vrh hrvatske politike. Dio svojih komunikacijskih vještina izgradio je tijekom diplomatske karijere, no važnu ulogu u njegovu oblikovanju imao je i njegov pokojni otac Mario Plenković, istaknuti komunikolog.
Prirodno je da se čovjek u važnim životnim i profesionalnim situacijama savjetuje s ocem kojemu vjeruje, a Andrej Plenković imao je priliku učiti komunikaciju od jednog od poznatijih stručnjaka na tom području.
Profesor Mario Plenković bio je istaknuti hrvatski komunikolog i stručnjak za informacijske znanosti. Preminuo je 19. veljače 2022. u 75. godini života. Ostao je zapamćen kao jedan od utemeljitelja modernih komunikacijskih studija na ovim prostorima, a posebno dubok trag ostavio je u akademskoj zajednici.
Magistrirao je komunikologiju, a potom doktorirao na području organizacijskih i informacijskih znanosti. Akademsku karijeru gradio je na zagrebačkom Grafičkom fakultetu, ali i na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Mariboru. Njegov dugogodišnji znanstveni rad 2019. godine okrunjen je počasnom titulom professor emeritus, koju mu je za doprinos znanosti dodijelio Senat Sveučilišta u Zagrebu.
Mario Plenković godinama je bio na čelu Hrvatskog komunikološkog društva, a obnašao je i funkciju čelnika međunarodne federacije komunikacijskih udruženja – International Federation of Communication Associations.
Komunikacijska škola uz oca
Svoje znanje Mario Plenković prenosio je kroz brojne stručne knjige koje su desetljećima koristile generacije studenata. Uz takvog oca Andrej Plenković odrastao je u okruženju u kojem se velika pozornost pridavala načinu komunikacije, argumentaciji i odnosu prema sugovornicima.
Jedan od savjeta koji mu je otac, prema dostupnim navodima, prenosio bio je da se ne ulazi nepotrebno u svađe, da se konkurente ne vrijeđa te da se u javnosti bude sadržajan i odgovoran. Takav pristup dugo je bio prepoznatljiv i u Plenkovićevim političkim nastupima.
U prvim godinama na premijerskoj funkciji djelovao je kao izrazito smiren i odmjeren političar. U javnim nastupima rijetko je pokazivao nervozu, a pokušaje da ga se uvuče u osobne sukobe uglavnom je odbijao.
Njegov komunikacijski stil, međutim, s vremenom se počeo mijenjati. Političke okolnosti postajale su sve složenije, sukobi s oporbom intenzivniji, a odnosi s predsjednikom Zoranom Milanovićem dodatno su zaoštrili političku komunikaciju u zemlji.
Prve velike političke krize
Jedna od prvih ozbiljnih kriza s kojom se Plenković suočio na početku premijerskog mandata bila je smjena Mostovih ministara. Odluku je proveo bez većih emocionalnih ispada, a svoj je potez obrazlagao ustavnim ovlastima predsjednika Vlade i načelom lojalnosti unutar izvršne vlasti.
Ubrzo je uslijedila afera Agrokor, koju su obilježili slučaj skupine Borg i poruke tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Pritisak na premijera bio je velik, ali je Plenković i tada uglavnom zadržavao hladan i institucionalan način komunikacije.
Tjednima je pred novinarima govorio o “sistemskom riziku za hrvatsko gospodarstvo” i “očuvanju radnih mjesta”. Kada je Martina Dalić napustila Vladu, odluku je obrazlagao potrebom očuvanja stabilnosti i funkcioniranja Vlade.
Tijekom prvog mandata posebno je inzistirao na zapadnoeuropskom političkom stilu. Bio je pristojan, strpljiv i elokventan, a čak je i na neugodna novinarska pitanja uglavnom odgovarao bez otvorenog omalovažavanja.
Najveći izazovi unutar HDZ-a dolazili su s desnog krila stranke, osobito tijekom rasprave o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Unutarnje nesuglasice kulminirale su snažnim otporom dijela članstva, no Plenković je i tada nastojao politički sukob držati pod kontrolom.
Pred javnošću je objašnjavao sadržaj Konvencije i tvrdio da u njoj nema rodne ideologije. Umjesto oštre retorike, nastupao je kao političar koji pokušava argumentima objasniti svoju odluku.
Poruka kontrole i stabilnosti
Uz savjete svojeg oca, Plenković je u to vrijeme koristio i usluge komunikacijskog stručnjaka Krešimira Macana. Njegov javni nastup temeljio se na smirenosti, institucionalnosti i poruci političke stabilnosti.
Takav pristup posebno je došao do izražaja tijekom kriza koje su Hrvatsku pogodile 2020. godine. Pandemija koronavirusa poklopila se s razornim zagrebačkim potresom, a potom i potresom na Banovini.
Vlada se istodobno morala nositi sa zdravstvenim i gospodarskim posljedicama pandemije, uključujući lockdown i uspostavu Stožera civilne zaštite. U javnosti su članovi Stožera u početku imali vrlo visok stupanj povjerenja, a Plenković je svoju komunikaciju temeljio na smirivanju javnosti i predstavljanju institucija kao jamca kontrole nad situacijom.
Upravljanje krizama postalo je važan dio političke poruke HDZ-a na parlamentarnim izborima 2020. godine. Kampanja se vodila pod sloganom “Sigurna Hrvatska”, a Plenković je osvojio drugi premijerski mandat.
Dolazak Milanovića i promjena tona
I prvi i drugi Plenkovićev mandat obilježili su odlasci ministara nakon medijskih otkrića povezanih s njihovim aferama ili imovinom. Plenković je takve situacije uglavnom nastojao rješavati institucionalno, uz zadržavanje kontroliranog javnog nastupa.
Velika promjena političke komunikacije dogodila se nakon što je Zoran Milanović 2020. izabran za predsjednika Republike. Uslijedilo je razdoblje izrazito tvrde kohabitacije, a Milanovićev izravan i često provokativan stil postupno je uvukao i premijera u sve otvorenije verbalne sukobe.
Plenković je počeo odgovarati oštrijim tonom. Njegovi nastupi prema predsjedniku, oporbi i dijelu medija postajali su sve ofenzivniji, što je predstavljalo vidljiv odmak od diplomatske suzdržanosti iz prvih godina njegova premijerskog mandata.
Sve više osobnih prozivki
Nakon lokalnih izbora 2021. počeli su se pojavljivati i otvoreniji sukobi s novinarima. Plenković im je tada poručio da su “malo svi skupa postali prebahati”, ističući da se kao premijer bavi znatno složenijim problemima.
Njegove izjave izazvale su reakcije domaćih i europskih novinarskih organizacija. Ipak, Plenković je još neko vrijeme nastojao kritike odgovarati podacima, statistikama i rezultatima Vlade.
Nakon smrti oca Marija u veljači 2022., uz nove političke afere i nastavak sukoba s Milanovićem, njegov komunikacijski stil dodatno se zaoštrio.
Sve češće je kritike opisivao kao “neteme”, a pojedine medijske napise i političke napade povezivao s pokušajima destabilizacije Vlade. Diplomatski i edukativni ton sve su više zamjenjivali ironija, sarkazam i izravne prozivke.
“Strani plaćenici”
Jedan od prvih velikih korupcijskih slučajeva koji je Vladu pogodio nakon smrti Marija Plenkovića bila je afera u INA-i tijekom ljeta 2022. godine. Tada se doznalo za slučaj u kojem je preko tvrtke OMS iz kompanije izvučen iznos veći od milijardu kuna.
Plenković je u svojim nastupima naglašavao da su slučaj otkrili Ministarstvo financija i Ured za sprječavanje pranja novca. Kada su novinari i oporba počeli propitivati odgovornost političkih kadrova u INA-i, premijer je branio funkcioniranje sustava nadzora.
Oporbene stranke koje su zbog afere tražile ostavku Vlade pritom je nazivao stranim plaćenicima i dijelom nastojanja da se destabilizira Hrvatska u vrijeme energetske krize.
Ubrzo su u javnost dospjeli transkripti poruka iz mobitela Josipe Rimac, danas Pleslić, i zaposlenika Hrvatskih šuma. U njima se spominjao i Marko Milić, glasnogovornik Vlade, koji je slao poruke povezane s imenima ljudi koje je trebalo zaposliti.
Plenković je taj slučaj počeo opisivati kao “netemu”. Na pitanja o mogućem utjecaju pri zapošljavanju odgovarao je tvrdnjama da je riječ o recikliranim porukama i pokušaju stvaranja kaosa.
Kako su novinari nastavili inzistirati na odgovorima, njegovi nastupi postajali su sve oštriji. U jednom trenutku počeo je tvrditi da javnost nije zainteresirana za tu temu te da se nevažnim pitanjima pokušava zasjeniti uvođenje eura i ulazak Hrvatske u Schengen.
Zakon o curenju informacija iz istraga
Jedan od najspornijih primjera nove komunikacijske faze bile su zakonske izmjene koje su u javnosti prozvane “lex Plenković”. Njima su uvedene sankcije za otkrivanje podataka iz istražnih postupaka.
Plenković je izmjene predstavljao kao europski standard i zaštitu ljudskih prava, dok je Hrvatsko novinarsko društvo upozoravalo na moguće posljedice za slobodu medija i javnost rada pravosudnih institucija.
Premijer je na takve kritike odgovarao tvrdnjama da kritičari ne razumiju sadržaj zakona i da ga pogrešno predstavljaju. Time je sukob između Vlade i dijela novinarske zajednice dodatno produbljen.
Uhićenje Vilija Beroša
Jedna od većih političkih kriza na prijelazu iz drugog u treći mandat bilo je uhićenje ministra zdravstva Vilija Beroša zbog sumnji povezanih s korupcijom i namještanjem natječaja za medicinsku opremu.
Beroš, koji je tijekom pandemije bio jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske zdravstvene politike, smijenjen je nakon uhićenja, a na njegovo je mjesto imenovana Irena Hrstić.
Plenković je reagirao brzo, ali se komunikacija Vlade uglavnom usmjerila na konkretan slučaj i političko upravljanje krizom, dok su šira pitanja mogućih problema s korupcijom u zdravstvenom sustavu ostala predmet daljnjih rasprava.
Nakon parlamentarnih izbora Plenković je za formiranje treće Vlade ušao u koaliciju s Domovinskim pokretom. Odnosi unutar vladajuće većine ubrzo su donijeli nove političke napetosti.
Posebno se zakompliciralo kada je Josip Dabro iz Domovinskog pokreta prema Vladi uputio zahtjeve koji su izazvali dodatne nesuglasice. Plenković je pritom stabilnost parlamentarne većine postavljao kao ključni argument za održavanje koalicije.
Jamac stabilnosti
Energetske krize dodatno su promijenile politički kontekst. Prva velika kriza izbila je 2022. nakon ruske agresije na Ukrajinu, dok je nova energetska kriza tijekom 2026. povezana s eskalacijom sukoba na Bliskom istoku i njezinim posljedicama na energetska tržišta.
Plenković je tada upozoravao na ozbiljnost situacije i Vladu predstavljao kao jamca stabilnosti. Mjere kojima se nastojalo ublažiti posljedice rasta cijena energije predstavljane su kao zaštita građana.
U komunikaciji o energetskoj krizi često su se isticali iznosi Vladinih paketa pomoći, postoci i gospodarski pokazatelji. Kada bi se otvorilo pitanje inflacije ili rasta troškova života, Plenković je naglašavao dosadašnje Vladine intervencije i mjere kojima su se nastojali ograničiti troškovi energije.
Takav komunikacijski pristup posljednjih godina povezuje se i s utjecajem komunikacijskog stručnjaka Miljenka Manjkasa, koji je premijeru blizak preko predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića.
Politički zamor i slučaj ličkog otpada
Nakon gotovo deset godina na čelu Vlade Plenkovićev odnos prema medijima i političkim protivnicima vidljivo je drugačiji nego na početku njegova premijerskog mandata.
Nekadašnju izrazitu suzdržanost sve češće zamjenjuju ironični i oštriji odgovori, osobito kada se pitanja odnose na afere, odgovornost Vlade ili poteze pojedinih ministara.
To je posebno došlo do izražaja u slučaju otpada u Lici. Problem je već duže vrijeme bio predmet političkih i javnih rasprava, a dodatnu pažnju izazvali su rezultati analiza i vještačenja o otpadu odloženom na području Gospića.
U slučaju je riječ o desecima tisuća tona otpada različitog sastava, a objavljeni nalazi otvorili su i pitanja mogućeg utjecaja na okoliš i podzemne vode. Zbog slučaja su reagirali građani, lokalne vlasti i oporbene stranke, dok su pojedini politički akteri zatražili i političku odgovornost Vlade.
Plenković je na dio tih kritika odgovarao tvrdnjama o “fabriciranju krize”, stvaranju panike i političkom iskorištavanju slučaja. Time je rasprava o konkretnim problemima otpada dobila i širu političku dimenziju.
Slučaj Geodetskog fakulteta i Nina Obuljen Koržinek
Još jedan važan primjer Plenkovićeva novog komunikacijskog pristupa pojavio se u slučaju Geodetskog fakulteta, u kojem je istraga obuhvatila i poslove povezane s Ministarstvom kulture na čijem je čelu Nina Obuljen Koržinek.
Ured europskog javnog tužitelja otvorio je istragu povezanu s 3D snimanjem kulturne baštine nakon potresa, koje je Ministarstvo financiralo u suradnji s Geodetskim fakultetom.
Umjesto da rasprava ostane usmjerena isključivo na konkretne okolnosti slučaja, Plenković je velik dio svojih javnih nastupa posvetio pitanju nadležnosti EPPO-a i činjenici da su korištena domaća sredstva.
Takav pristup doveo je do otvorenog sukoba između premijera i europskog tužiteljstva. Plenković je tvrdio da EPPO u tom slučaju nije nadležan, čime je pitanje istrage postalo i pitanje odnosa hrvatskih institucija prema europskom pravosudnom tijelu.
Za razliku od nekih ranijih članova Vlade koji su nakon političkih afera odlazili s dužnosti, poput Vilija Beroša ili Gabrijele Žalac, Plenković je Obuljen Koržinek javno i snažno branio.
U tom slučaju njegov je nastup bio posebno oštar. Premijer je kritizirao način na koji je istraga pokrenuta i javno izrazio očekivanje da će EPPO zbog svojih postupaka uputiti ispriku.
Komunikacijski put Andreja Plenkovića tako je tijekom godina prošao značajnu promjenu. Od diplomata koji je političke sukobe nastojao držati na institucionalnoj razini i odgovarati mirnim tonom, postao je premijer koji sve češće ulazi u izravne verbalne sukobe s kritičarima, novinarima i političkim protivnicima.
Ta promjena nije se dogodila preko noći. Na nju su utjecali dugotrajna vlast, brojni politički sukobi, promjene odnosa unutar vladajuće većine, višegodišnja kohabitacija s Milanovićem te niz afera koje su tijekom godina opterećivale Vladu.
U takvom političkom okruženju Plenković danas komunicira znatno ofenzivnije nego na početku premijerskog mandata, kada je njegov javni nastup prvenstveno obilježavala diplomatska suzdržanost.
