Napetosti oko pojedinih političkih pitanja ponovno rastu, a s njima se otvaraju i pitanja na koja nije uvijek jednostavno pronaći odgovor. Od odnosa sa susjednim državama do ponašanja unutar europskih savezništava, posljednji događaji ponovno su pokazali koliko se pogledi na hrvatske interese mogu razlikovati.
U javnosti se sve češće raspravlja o tome treba li Zagreb u određenim situacijama zauzeti čvršći stav te koliko prostora treba ostaviti kompromisima. Svoje viđenje iznio je i bivši visoki državni dužnosnik Orsat Miljenić, koji je dio kritika usmjerio upravo na postupanje hrvatskih vlasti.
Što Hrvatska treba napraviti za svoje interese?
Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa i predstojnik Ureda predsjednika Republike Zorana Milanovića, smatra da Hrvatska ne može očekivati da će druge države unaprijed zastupati ono što je važno hrvatskoj strani.
“Osnovni problem je što se kao država nismo nametnuli. Europska unija funkcionira vrlo jednostavno – nitko vam ništa ne daje, morate sami prepoznati svoj interes i boriti se za njega. Zatim partnere uvjeriti da ste zbog njega spremni ići do kraja. Morate se za taj interes boriti”, rekao je Miljenić.
Prema njegovoj ocjeni, Hrvatska najprije mora jasno definirati što želi postići, a potom svoje partnere uvjeriti da iza takvog stava doista čvrsto stoji. Kao primjer je izdvojio situaciju u kojoj smatra da je hrvatska strana trebala postupiti drugačije.
Posebno se osvrnuo na događaj u Parizu
Riječ je o srpanjskom mimohodu u Parizu, pri čemu je Miljenić problematizirao odluku hrvatske Vlade i okolnosti u kojima su hrvatski pripadnici sudjelovali na tom događaju.
“Vidjeli smo to u Parizu na mimohodu u srpnju. Što je napravila hrvatska Vlada, ne prepoznajući hrvatski interes? Poslala je hrvatske specijalce da marširaju pred kim? Pred Vučićem. Vučić, zagovaratelj Ratka Mladića, čovjek koji je aktivno sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, sjedi u prvom redu, a mi marširamo pred njim. Samo zato što su to rekli Francuzi i mi skočili kao pačići. Trebalo im je reći, kao strateškim partnerima, da to na rade jer nam je to problem. I ako će to raditi, mi ćemo raditi nešto drugo.”
Miljenić smatra da Hrvatska svoje interese mora otvoreno komunicirati i prema državama s kojima ima dobre odnose. U suprotnom, upozorava, postoji mogućnost da se određene odluke donose bez dovoljno uvažavanja hrvatskog stajališta.
Nastavak razgovora otvorio je i pitanje Srbije
Bivši ministar potom se osvrnuo na širi odnos prema Srbiji te na način na koji se prema toj državi postavlja Europska unija.
“Čuli su da se ljudi bune pa malo reagiraju. Istovremeno te zemlje i ta Komisija nagovaraju druge da popuste oko Srbije, koja dobiva stotine milijuna eura iz proračuna. Zato, treba sve staviti na stol i razgovarati. A što se tiče Srbije, to je njen poraz, poraz iskoraka prema boljem sutra.”
Osim političkih odnosa, Miljenić je izdvojio i sigurnosno pitanje. Prema njegovoj procjeni, postupci srbijanskog vodstva mogu imati utjecaj i na sigurnosnu politiku Hrvatske.
“Možemo govoriti o još jednom problemu koji imamo i moramo biti toga svjesni – ovaj režim u Srbiji nas tjera na utrku u naoružanju. Ako imate na čelu čovjeka koji je sudjelovao u agresiji, govori o nekakvom drugom poluvremenu, veliča čovjeka koji je radio zločine i nad Hrvatima… to je problematično. Zato, mimo svoje volje, kao žrtva agresije, ući u to kako ne bismo goloruki dočekali prijetnju. I, umjesto da naši saveznici prodaju oružje kome stignu, trebali bi razmisliti. Zašto se naoružava jedna zemlja bez vidljivog neprijatelja i koja pretendira na ulazak u EU?”
Bivši ministar povukao je i paralelu s prošlošću
Miljenić se potom vratio u razdoblje kada je obnašao dužnost ministra pravosuđa i govorio o iskustvima koja je tada imao u odnosima sa Srbijom. U tom se kontekstu osvrnuo na odnos prema Ratku Mladiću i političke poruke koje iz takvog odnosa mogu proizaći.
“To ne da je paradoks nego osnovni problem. Ako kao država, službeno, stajete iza osobe koja je napravila što je napravila, izvela agresiju prema mojoj zemlji, kakva je to poruka? Da je dobro što se ubijalo ljude, bombardiralo naše gradove? Vi stojite iza toga i nakon više od 30 godina? Zato reakcija mora biti jaka, a ne slaba. Pa Vučić se nije promijenio, on je haračio po Glini i popuštanje ničemu nije dovelo. Sa svojim saveznicima, ako su nam saveznici, moramo jasno dati do znanja što je naš interes.”
Razgovor se, međutim, nije zadržao samo na odnosima Hrvatske i Srbije. U drugom dijelu otvoreno je pitanje odgovornosti institucija i reakcije građana na probleme koji ih izravno pogađaju.
Građani traže odgovore zbog problema s otpadom
Miljenić je govorio i o prosvjedu održanom 5. rujna u Zagrebu, koji su organizirale udruge građana iz Gospića nakon otkrića o ilegalnom odlaganju opasnog otpada na području Like i drugim dijelovima Hrvatske.
Prema njegovu mišljenju, reakcije građana važne su jer vlastima pokazuju da javnost očekuje odgovore i konkretnu odgovornost. Istodobno smatra da problem ne treba promatrati samo kroz jedan slučaj, već utvrditi kako je došlo do propusta i tko za njega treba odgovarati.
Posebno se osvrnuo na funkcioniranje institucija i posljedice izostanka odgovornosti.
“Bio sam ministar i ako se ne bojite za sebe, ne tjerate sustav da radi. Sustav uvijek gleda čelnu osobu pa ako se ne radi, onda se ne radi. Građani gledaju tko je odgovoran, a ispada nije nitko. Tko je odgovoran za 37.000 tona otpada? Ministar možda nije, ali treba reći tko jest u njegovom sustavu i da onda leti.”
Miljenić smatra da unutar sustava treba jasno utvrditi tko je odgovoran za propuste te da bi odgovornost trebala imati konkretne posljedice.
“Kad se to počne raditi, onda će i kaznena odgovornost imati učinka. Bez toga – ništa. Sustav je loše postavljen i zamišljen je da nitko ne odgovara ni za što, a bez toga ne možemo imati dobro društvo. Građani to vide.”
Što očekuje od vlasti?
Na kraju se osvrnuo na postupanje Vlade nakon što je problem s otpadom privukao veću pozornost javnosti. Smatra da reakcija građana treba biti važan signal svakoj vlasti.
“Strah. Vlast se mora bojati građana. Ako se ne boji, može raditi što hoće. Zašto se uopće uvozio taj otpad? Nama to ne treba i treba poslati poruku – zarada nije vrijedna našeg zdravlja i okoliša. Idemo riješiti naš problem, a onda brinuti o drugima”, zaključuje.
