Iskustva žena tokom porođaja veoma su različita. Dok mnoge majke iz bolnice nose lijepe uspomene na trenutak kada su upoznale svoje dijete, postoje i one koje taj period pamte po teškim trenucima, osjećaju nemoći i nedostatku podrške.
Jedna od njih je Marija, koja je tek nakon dvije godine odlučila ispričati svoje iskustvo sa porođaja u kragujevačkoj bolnici. Kao doktorica medicine, tokom trudnoće se pripremala za dolazak bebe, informisala se o procesu porođaja i vjerovala da će znati kako da se nosi sa svim izazovima.
Ipak, kako kaže, ono što je doživjela u bolnici nije mogla očekivati.
Sve je počelo kada joj je 13. septembra pukao vodenjak. Znala je da se kao prvorotka vjerovatno neće odmah poroditi, pa je mirno obavila pripreme i krenula u bolnicu.
“Stigla sam oko 20 sati, nasmijana i bez straha. Oko 22 sata smjestili su me na odjeljenje. Nisam osjećala bolove, stavili su me na CTG i ostavili samu u sobi”, prisjetila se Marija.
Sljedećeg jutra pregledala ju je doktorica koja je znala da je i sama ljekarka. Utvrđeno je da je otvorena nekoliko centimetara i da je potrebno ubrzati proces. Nakon terapije koja je trebala pomoći otvaranju, kontrakcije su postale veoma jake.
Marija navodi da je u tim trenucima imala osjećaj da nema dovoljno pomoći i podrške.
“Bolovi su postajali sve jači. Pokušavala sam dozvati nekoga, ali dugo nisam dobijala odgovor. Kada je došla sestra, umjesto podrške dobila sam kritiku zbog toga što se žalim”, ispričala je.
Ubrzo su je odveli na pripremu za porođaj, ali se, kako kaže, i dalje osjećala prepuštenom samoj sebi.
“Govorila sam da ne mogu sama hodati, ali sam ipak morala pokušati. Sve mi je bilo teško, jedva sam se kretala i samo sam željela da neko bude uz mene”, rekla je.
Posebno težak trenutak bio joj je period prije samog porođaja, kada je čekala u pripremnoj prostoriji.
Kako tvrdi, dugo je bila sama dok su se medicinski radnici bavili drugim pacijentima. Kasnije su je kolegice koje su bile na specijalizaciji zatekle u teškom stanju i insistirale da bude prebačena u salu.
Tokom porođaja, Marija kaže da joj je bilo teško pratiti upute zbog jakih bolova i stresa.
“U jednom trenutku nisam mogla da se skoncentrišem. Čula sam glasove oko sebe, ali nisam znala šta se događa. Jedan mladi ljekar mi je tiho pomagao i govorio kada da guram”, ispričala je.
Nakon nekoliko sati rodila je djevojčicu. Međutim, umjesto očekivanog osjećaja potpune sreće, ostala je iscrpljena i potresena.
Kaže da bebu nije odmah dobila na grudi, već ju je samo nakratko vidjela prije nego što su je odvezli u sobu.
“Tek kasnije sam shvatila koliko me sve to pogodilo. Kada sam razgovarala s drugim ženama i vidjela njihove reakcije, počela sam razumijevati da ono što sam doživjela nije bilo uobičajeno”, navela je.
Nakon porođaja uslijedili su novi izazovi. Marija kaže da nije dobila dovoljno informacija o dojenju i njezi bebe, a osjećala se nesigurno i iscrpljeno.
“Jedna sestra bi rekla da nemam mlijeka, druga da imam problem s dojenjem, treća da se ne trudim dovoljno. Bila sam umorna, u bolovima i nisam znala kome da se obratim”, ispričala je.
Dodatno ju je uznemirilo kada je beba vraćena sa zavijenom rukom i ramenom. Rečeno joj je da nije riječ o ozbiljnom problemu, ali joj je, kako kaže, najviše smetalo što nije dobila jasno objašnjenje šta se dogodilo.
Nakon izlaska iz bolnice uslijedili su novi problemi. Marija nije mogla normalno dojiti, dobila je mastitis i danima se borila s temperaturom i oporavkom.
“Najviše su me progonile slike iz bolnice. Nisam se teško nosila samo s fizičkim bolom, već s osjećajem da nisam bila saslušana i podržana”, rekla je.
Danas, kada je žene pitaju kakav je porođaj, njen odgovor je drugačiji od onoga što mnogi očekuju.
“Sam porođaj boli, ali mene je najviše povrijedio način na koji su se prema meni odnosili. To je nešto što nikada neću zaboraviti”, zaključila je Marija.
Njena priča, kako kaže, nije ispričana da bi uplašila buduće majke, već da bi ukazala na važnost poštovanja, komunikacije i podrške ženama tokom jednog od najvažnijih trenutaka u njihovom životu.
