Nekadašnji košarkaš Mihajlo Manović (78), kojeg su ljubitelji sporta pamtili kao člana slavne generacije Jugoplastike, danas vodi potpuno drugačiji život. Umjesto sportskih dvorana i velikih uspjeha, svakodnevicu mu ispunjava skupljanje plastičnih boca kako bi preživio.
Njegova životna priča, koju je objavila Slobodna Dalmacija, svjedoči o velikim usponima, ali i teškim tragedijama koje su obilježile njegov život.
Od sportskih uspjeha do teške životne borbe
U tekstu Slobodne Dalmacije navodi se:
„Stariji gospodin koji po kontejnerima skuplja boce, nažalost, odavno je dio hrvatske svakodnevice. Mnogi penzionisani prosvjetni radnici dovedeni su upravo na takav rub egzistencije, ali jedan od onih koji odgovaraju tom opisu u Splitu ne pripada toj skupini ljudi.
Glavni akter ove priče danas je, međutim, baš poput njih, siromašan, štaviše beskućnik. U njegovom sedamdesetogodišnjem licu tek će stariji Splićani prepoznati nekadašnju košarkašku zvijezdu, jednog od članova slavne generacije koja je svoje najbolje godine ugradila u stvaranje KK Jugoplastike. Riječ je o Mihajlu Manoviću, rođenom Beograđaninu koji je još šezdesetih godina, potpuno svjesno i svojom odlukom, odlučio postati Splićanin.“
Manović se prisjetio svojih sportskih početaka i dolaska u Split.
„Bio sam ‘enfant terrible’ svoje generacije, mladić kojem se smiješila velika sportska karijera, a koju sam i ostvario. Moj uspon počeo je kada sam, kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja za prvi tim Radničkog prešao u Split, koji je 13. januara 1968. odlukom Gradskog komiteta Saveza komunista Jugoslavije postao Jugoplastika, jer je istoimena tvornica postala službeni sponzor kluba. Prije toga u Splitu sam bio samo dva puta – jednom u prolazu, prije odlaska na Badiju kod Korčule, i jednom na utakmici s Radničkim.“
“Skupljam boce iz kontejnera”
Godinama kasnije njegov život krenuo je potpuno drugačijim putem.
„Po Splitu skupljam boce iz kontejnera. Ima tu neke simbolike – ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Nakon svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljudi s vremenom budu zaboravljeni, negdje više, negdje manje, ali ja sam namjerno zaboravljen“, rekao je ranije za Mozzart Sport.
Kako navodi, nakon propasti poslovnog projekta ostao je bez poslovnog prostora u centru Splita, a tvrdi da je praktično bio prisiljen napustiti grad.
Najveća tragedija bila je smrt sina
Jedan od najtežih trenutaka u njegovom životu dogodio se 2007. godine, kada je izgubio sina.
„Kada je počeo rat, sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Ponovo sam se snašao i 1994. godine postao trener prvog tima BASK-a, a zatim i sportski direktor. Primao sam platu, živio, sin je odrastao i činilo se da se život vraća u normalu. Međutim, sve je promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine. Imao je tek tridesetak godina, a ja 58.“
Borba s bolešću i novi početak
Osim porodičnih tragedija, suočio se i s ozbiljnim zdravstvenim problemima.
„Teško sam se razbolio. Operisao sam karcinom bubrega, žučne kese i dvanaestopalačnog crijeva, a umalo sam preminuo od sepse. Otišao sam u penziju, majka je umrla, zatim i sestra. Ostao sam potpuno sam i bez ičega, pa sam odlučio vratiti se u Split. Bilo je to prije četiri godine. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad donio najviše radosti. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta jesti, a za smještaj se snalazim.“
“Nije me stid, to je život”
Na kraju je govorio o stvarima koje ga i danas ispunjavaju.
„Volio bih češće ići u pozorište, ali ni tu se ne mogu žaliti jer me prijateljica ponekad pozove kada ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u ljetnim večerima, nakon dugog i vrućeg dana, kada prethodno skupim dovoljno boca. Nije me stid, to je život. Takav je, moj je“, rekao je ranije za Slobodnu Dalmaciju.
