Mladić bez stranačkog stažaa koji je preuzeo najveću hrvatsku stranku, diplomat čije je umijeće pregovaranja Hrvatskoj donijelo težinu u Bruxellesu, premijer s najdužim mandatom u povijesti samostalne države, ali i čovjek koji sve teže podnosi propitivanje vlastitih odluka. Brojni sugovornici — od stranačkih dužnosnika, preko diplomata i oporbe, do stručnjaka za komunikaciju i psihoterapeuta — slažu se da takav opis najbolje sažima lik premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, čovjeka koji ove jeseni obilježava punu deceniju otkako je najmoćnija osoba u hrvatskoj politici.
Plenković je odavno postao premijer s najdužim stažem od osamostaljenja Hrvatske. Ivo Sanader, čije je doba obilježeno aferama koje se i danas procesuiraju, vladao je upola kraće — pet i po godina. Zbog dužine mandata, ali i specifičnog stila vođenja, protekla decenija s pravom nosi naziv “Plenkovićeva era”. Kada se tome doda da je u aprilu napunio 56 godina — relativno mlada dob za toliko iskustva — jasno je da, prema riječima onih koji ga poznaju, njegov politički put nije pri kraju, nego tek ulazi u novu fazu, i to na sceni mnogo široj od domaće.
Hrvatska prije deset godina
Prije deceniju Hrvatska se nalazila u dubokoj političkoj krizi. Koalicija SDP-a izgubila je vlast nakon četverogodišnjeg mandata Zorana Milanovića, kojeg dio javnosti i danas svrstava među najslabije premijere. Pojava platforme Most nagovijestila je, makar privremeno, ideju “trećeg puta” mimo tradicionalne podjele HDZ-SDP. Stranku je od Jadranke Kosor, smijenjene odmah nakon izbornog poraza, preuzeo Tomislav Karamarko, predstavnik tvrđeg desnog krila, čije se vodstvo nije pokazalo uspješnim. Pošto izbori nisu donijeli jasnog pobjednika, sukob Mosta i HDZ-a oko premijerske pozicije gurnuo je zemlju u mjesece bez funkcionalne vlasti, a potom u tehnički mandat Tihomira Oreškovića — povratnika iz dijaspore koji je u javnom sjećanju ostao zapamćen, među ostalim, i po slabom poznavanju hrvatskog jezika.
Projekt dva veterana
Usred te zbrke, u javnost je stupio dotad relativno nepoznat europarlamentarac i bivši diplomata — mladi Andrej Plenković. Sredinom juna 2016. najavio je kandidaturu za vodstvo najveće hrvatske stranke. Mnogima je bilo nejasno kako bi stranka s dugom tradicijom unutarnjih frakcijskih borbi prihvatila čovjeka za kojeg dotad gotovo niko nije čuo.
Njegov dolazak na čelo HDZ-a nije bio priča o mladom outsajderu koji sam preokreće stranačke strukture — bio je to, prema riječima upućenog izvora iz stranke, pažljivo osmišljen projekt dvojice najuticajnijih živih HDZ-ovaca: dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade u doba Franje Tuđmana, Mate Granića, te dugogodišnjeg “sivog kardinala” stranke i jednog od autora hrvatskog Ustava, Vladimira Šeksa, uz podršku akademika Zvonka Kusića. Šeksova je uloga bila osigurati podršku stranačke baze, dok je operativni dio, prema svjedočenju visokog dužnosnika HDZ-a, vodio Granić, koji je Plenkovića još kao 27-godišnjaka postavio na čelo ureda za europske poslove u Ministarstvu vanjskih poslova — najmlađu osobu ikad na toj funkciji. Isti izvor navodi da je Granić u njemu prepoznao spoj ambicije, brzine reagiranja i prirodnog političkog instinkta, te da su unutarstranački izbori 2016. godine, na kojima je Plenković osvojio gotovo sve glasove, bili tek formalna potvrda već dovršenog posla.
Prvi koraci na vrhu
Nakon preuzimanja stranke, Plenković je ubrzo pobijedio i na parlamentarnim izborima, formiravši prvu od tri dosadašnje vlade. Premda je zadržao dio manira stečenih kao diplomat u Francuskoj i zastupnik u Europskom parlamentu, brzo je shvatio da je domaća politička arena sasvim druga igra. Vođenje HDZ-a znači istovremeno gušenje svake unutarnje pobune, dok upravljanje državom predstavlja posve drugačiji, fizički i psihički iscrpljujući posao.
Za razliku od raširenog mišljenja da političari samo ubiru beneficije, stvarnost je, kako primjećuju poznavaoci, mnogo zahtjevnija: u odnosu na privatni sektor, gdje su primanja viša, Plenković već deset godina živi pod najstrožim sigurnosnim mjerama, bez prava na privatnost — svaki izlazak, kupovina ili frizerski termin odvijaju se pod budnim okom javnosti, a kao prvi čovjek izvršne vlasti redovno je i prva meta nezadovoljstva građana.
Svakodnevnica ispunjena sastancima, protokolom i putovanjima rijetko kome dopušta predah, a kamoli deceniju takvog ritma. Iako se očekuju zdravstvene i psihičke posljedice, mnogi primjećuju da premijer danas djeluje čak vitalnije nego prije deset godina — uprkos nedavnoj operaciji srca i drastičnom mršavljenju, o čijim uzrocima kruže različite glasine, od promjene prehrane do korištenja modernih lijekova za mršavljenje.
Stranački brakovi iz interesa
Politički protivnici, kako oni iz oporbe tako i frakcije nezadovoljnika unutar same stranke, već se godinama pitaju kada će se “Plenkovićevo doba” okončati. Ipak, dosad nisu pronašli način da ga smijene. Premijer je, naime, izgradio prepoznatljiv obrazac kojim je nadmudrio gotovo svakog izazivača — od cijepanja ljevice koalicijom s tadašnjim predsjednikom HNS-a, zbog čega su istaknuta imena te stranke napustila njene redove, preko podsticanja unutarnjih razdora u SDP-u, pa sve do, kako to neki opisuju, “drugog braka iz interesa” s Domovinskim pokretom — nakon ranijih savezništava s HNS-om i Mostom — koji je i sâm na kraju propao bez partnera nužnog za parlamentarnu većinu.
Bivša premijerka, čiji identitet izvor ne otkriva, ocjenjuje da Plenković jednostavno ne može zamisliti Hrvatsku u kojoj on nije na čelu vlade. Zanimljivo je da je upravo Jadranka Kosor, njegova prethodnica na čelu stranke, svojevremeno uvrstila Plenkovića na izbornu listu na kojoj je HDZ izgubio vlast — danas, napola u šali, priznaje svoj “dio odgovornosti” za njegov uspon. Prema riječima bivše visoke dužnosnice HDZ-a koja je željela ostati anonimna, premijer teško prihvaća pomisao da njegov mandat jednom mora završiti, a posebno loše podnosi tuđa mišljenja i kritike — oko sebe je, kako tvrdi, okružen ljudima koji bezuvjetno odobravaju njegove odluke, što ona smatra opasnim, jer će ga, prema njenom iskustvu, takvi saradnici prvi napustiti čim izgubi vlast.
Čišćenje stranačkih redova
Izvor iz diplomatskih krugova primjećuje da je premijer i ranije pokazivao slične crte karaktera, samo bez prilike da dođu do punog izražaja — ono što neki smatraju manom, on doživljava kao prednost: jaku ličnost koja zna šta želi i kako ukloniti prepreke na putu do cilja.
Bivša visoka funkcionerka stranke ističe slučaj zastupnika Tomislava Sokola, koji je umalo izbačen iz HDZ-a samo zato što je javno iznio stav o zagrebačkom ogranku stranke — događaj koji, prema njenim riječima, dobro oslikava unutarnju atmosferu u kojoj se niko više ne usuđuje istaći. Ista sugovornica dodaje da je premijer spreman i na neobične političke saveze, podsjećajući kako je Domovinski pokret tokom kampanje protiv njega koristio izrazito oštru retoriku, da bi potom upravo s tom strankom ušao u koaliciju — slično kao ranije s prebjezima iz Bandićevog tabora, ili danas sa bivšom SDP-ovkom.
Dio HDZ-ovaca željnih napredovanja nada se da će premijer sam, iz umora, napustiti funkciju, no bliski saradnici takav scenario smatraju nerealnim — prema njihovim riječima, on ima jasno postavljene prioritete: dovršiti tekući mandat tako da njegov kraj postane početak kampanje za sljedeći, dok pitanje hoće li u tom narednom mandatu ostati premijer ostavlja otvorenim, iako, kako kažu, nema razloga da bude drugačije.
Prvi nagovještaj umora
Otvara se pitanje je li Plenković doista neumoran “politički nadčovjek” ili svjesno projektuje takvu sliku kako bi obeshrabrio protivnike. Tokom nedavne posjete Dubrovniku, gdje je pratio finale svjetskog prvenstva u utrkama električnih glisera, novinarima je priznao da je tog dana uzeo slobodno vrijeme kako bi se, zajedno sa sinom, odmorio od napornog tempa — prvi put u deset godina da je javno spomenuo zamor.
Sve manje strpljenja
Stručnjakinja za komunikaciju s zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se bavi analizom javnih ličnosti, primjećuje da je premijer nesumnjivo najuspješniji i bez ozbiljne konkurencije u odnosu na druge stranačke lidere — što, dodaje, govori više o stanju domaće demokratije nego o samom Plenkoviću. Prema njenom zapažanju, u odnosu na prvi mandat, danas je vidljivo izraženija nervoza, što tumači kao moguć simptom hroničnog stresa: sve manje strpljenja za drugačija mišljenja, vidljiva iritacija prema novinarskim pitanjima i sklonost da teme jednostavno proglasi nevažnima.
Ipak, ista sugovornica smatra da umor neće biti dovoljan razlog da premijer napusti politiku — prije je riječ o zasićenosti istim, predvidivim protivnicima i situacijama koje mu više ne predstavljaju izazov, te procjenjuje da njegova karijera vjerovatno neće završiti u domaćoj politici, već da se može nastaviti u nekoj od evropskih institucija. Dodaje i da je riječ o premijeru čiji su mandati obilježeni nizom kriza, od zemljotresa do pandemije, u kojima se pokazao kao vješt krizni menadžer, posebno sposoban da javnosti predstavi ozbiljne probleme kao nešto manje dramatično nego što stvarno jesu, dok istovremeno pokazuje sve manje tolerancije za pitanja koja doživljava suvišnim.
Šef poslaničkog kluba SDP-a, koji premijera poznaje još iz studentskih dana kada je sudio košarkaške utakmice u kojima je on igrao, primjećuje da u posljednje vrijeme djeluje nestrpljivije prema svima — vlastitoj stranci, oporbi i medijima — iako ostaje fokusiran na posao, kombinujući smirenost s pomalo superiornim nastupom. U šaljivom tonu sažeo je najčešće zamjerke oporbe u akronim koji na engleskom asocira na riječ “kafa”, aludirajući na ranija javna gostovanja na kafi s biračima.
Izvor unutrašnje snage
Ostaje pitanje odakle premijeru energija da održi ovakav tempo. Prema riječima ljudi koji ga poznaju, kombinacija je to porodičnog života, dugogodišnje radne discipline, izražene političke ambicije i sportskih navika iz mladosti. Glavni oslonac predstavlja mu porodica, a posebno supruga Ana Maslać Plenković, koja se godinama posvetila odgoju njihovo troje djece, prije nego što se nedavno vratila na posao u Saboru.
Visoki stranački dužnosnik opisuje je kao izuzetno sposobnu osobu bez čije podrške premijer ne bi mogao podnijeti sav pritisak posla, naglašavajući koliko mu je važna porodična struktura, iako posao često mora imati prednost. Iako navodno nije bila oduševljena idejom novog mandata uoči posljednjih parlamentarnih izbora, na kraju je prihvatila njegovu odluku i ostala njegova tiha podrška — premijer, kad god mu raspored dopušta, izbjegava večernja druženja i nakon posla žuri kući porodici.
Osim porodice, opuštanje pronalazi i u košarci kojom se bavio u mladosti. Otkako je prošle godine prošao operaciju srčanih zalistaka i počeo redovno odlaziti na kontrole, izvori bliski premijeru tvrde da ponovo raspolaže visokom razinom energije, a dugogodišnji diplomatski, hladnokrvni pristup problemima pomaže mu da ostane smiren čak i pod najvećim pritiscima oporbe.
Šta ga zapravo pokreće
Njegova motivacija, prema riječima izvora iz vrha stranke, leži u želji da ostane glavni stabilizator zemlje. Kao uvjereni pristalica evropskih integracija, premijer saradnicima navodno objašnjava da želi ostati na vlasti kako bi dovršio strateške projekte i ojačao uticaj Hrvatske unutar EU-a.
Istovremeno, svjestan je da je HDZ desno orijentisana stranka, iako sebe smatra umjerenim, centrističkim političarem. Isti izvor tvrdi da ga posebno frustriraju javni istupi pojedinih ministara iz redova koalicionih partnera — poput onih povezanih s kontroverznim simbolima ili govorom iz prošlosti — jer takvi potezi narušavaju imidž koji pokušava graditi za Hrvatsku u inostranstvu, dok je istovremeno svjestan koliko mu je biračko tijelo te desnice važno za opstanak na vlasti.
Takmičarski duh
Teško je previdjeti i premijerov izraženo takmičarski duh, kao i otvoren prkos prema oporbi — izborne pobjede mu, čini se, predstavljaju iskreno zadovoljstvo, a neprestano dokazivanje političke nadmoći na domaćem terenu jedan je od glavnih pokretača njegove ustrajnosti. Svaki novi izborni uspjeh tumači kao dokaz povjerenja građana i potvrdu da treba nastaviti.
Za razliku od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je strahovao za opstanak tek stvorene države i nikome nije u potpunosti vjerovao, zbog čega nije ni ostavio jasnog političkog nasljednika, Plenkovića, prema riječima bliskih saradnika, pokreće nešto drugačije — briga za očuvanje vlastitog naslijeđa moderne, proevropske i centrističke Hrvatske. Pod njegovim vodstvom HDZ je prešao put od desno-nacionalističke opcije do stranke demokršćanskog, evropskog profila, sa značajnim uticajem unutar Evropske pučke stranke, najjače političke obitelji u Evropskom parlamentu. Njegovo naslijeđe, ipak, obilježavaju i brojne smjene ministara te korupcijske afere.
Ostanak na čelu stranke i države tako mu, prema tumačenju saradnika, služi i kao garancija da vlast neće preuzeti politički akteri koji bi mogli demontirati sistem koji je gradio gotovo cijelu deceniju.
Cijena tempa
Saradnici opisuju premijera kao izrazitog radoholičara čiji tempo prenosi i na ministre — aktivan je gotovo cijele godine, a od rijetkog godišnjeg odmora samo nekoliko dana zaista provodi privatno s porodicom. Ostatak vremena ispunjavaju državnički obavezi, od tradicionalnih manifestacija do obilježavanja vojnih i istorijskih godišnjica — ritam koji se, prema mišljenju stručnjaka za zdravlje, neminovno odražava na organizam.
Dugotrajna izloženost stresu drži povišenim nivoe hormona poput kortizola i adrenalina, što opterećuje srce i krvne sudove, povisuje pritisak i može izazvati poremećaje srčanog ritma. Nedostatak odmora i česta putovanja iscrpljuju imunološki sistem, čineći organizam podložnijim infekcijama, dok neredovita ishrana i manjak vremena za fizičku aktivnost direktno utiču na tjelesnu težinu i osjećaj umora. Pod takvim pritiskom, čak i izrazito motivisane osobe su izložene riziku od sindroma sagorijevanja — stanja emocionalne i mentalne iscrpljenosti.
Da bi se izdržao ovakav ritam, prema stručnim tumačenjima, neophodni su određeni kompenzacijski mehanizmi — prije svega snažan psihološki pogon koji uključuje visoku ambiciju, osjećaj istorijske odgovornosti i unutrašnje zadovoljstvo koje proizlazi iz kontrole i moći, a što djeluje poput privremenog “mentalnog dopinga” koji prikriva umor. Drugi je faktor strog medicinski nadzor, uključujući kontrolisanu ishranu i gubitak kilograma. Premijer je, prema dostupnim informacijama, smanjio tjelesnu masu za petnaestak kilograma, nakon što se ranije podvrgao operaciji srca kako bi spriječio dalje komplikacije.
Neposredan povod za operaciju i strogi režim mršavljenja bila je, prema dostupnim podacima, dijagnoza srčane aritmije i izričita preporuka ljekara iz zagrebačke kliničke bolnice početkom prošle godine da hitno smanji tjelesnu masu radi rasterećenja kardiovaskularnog sistema. Premijer je, čini se, novu fizičku formu brzo pretvorio i u dio narativa o vlastitoj političkoj spremnosti i vitalnosti.
Po dužini vladavine, Plenković nije usamljen primjer ni u Evropi ni u svijetu — njemačka kancelarka Angela Merkel vodila je zemlju kroz četiri mandata, mađarski premijer Viktor Orban na vlasti je kontinuirano već 16 godina, dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, uz kraće prekide, na čelu vlade gotovo dvije decenije. Ipak, u poređenju s njima, hrvatski premijer predstavlja na svoj način poseban slučaj — odlučan da politički tempo ne uspori, pa je, nakon brojnih rekonstrukcija vlade, morao “rekonstruisati” i sopstveno zdravlje.
