Hrvatska politička scena posljednjih godina prolazi kroz zanimljivu transformaciju u kojoj su se, prema mišljenju brojnih političkih analitičara, uloge lijevog i desnog političkog spektra u velikoj mjeri promijenile. Nekada je upravo ljevica nastupala kao predvodnik europskih vrijednosti, tolerancije i umjerenog političkog dijaloga, dok se desnicu često prikazivalo kao zatvorenu, konzervativnu i nedovoljno modernu političku opciju.
Danas je situacija znatno drukčija. Dio političkih promatrača smatra kako se upravo na lijevoj strani političkog spektra sve češće mogu vidjeti nervozni nastupi, oštra retorika i nedostatak konstruktivnog dijaloga, dok se dio desnog centra i konzervativnih stranaka nastoji predstaviti kao smirenija i institucionalno odgovornija alternativa.
Veliku ulogu u toj promjeni ima predsjednik Republike Zoran Milanović, koji svojim gotovo svakodnevnim političkim istupima već duže vrijeme dominira javnim prostorom. Njegove izjave nerijetko postaju glavna politička tema dana, a velik dio oporbenih stranaka lijevog centra često djeluje kao da svoju političku strategiju prilagođava upravo njegovim nastupima.
Desnica mijenja vlastiti politički imidž
Istodobno se i hrvatska desnica tijekom posljednjih desetak godina značajno promijenila. Umjesto stereotipne slike kakva je često bila prisutna u javnosti, pojavila se nova generacija političara koja nastupa znatno odmjerenije, koristi argumente umjesto povišenih tonova te veliku pažnju posvećuje javnoj komunikaciji.
Posebno se to može primijetiti među dijelom zastupnika HDZ-a koji nastoje ostaviti dojam obrazovanih, institucionalnih i umjerenih političara. Slično vrijedi i za pojedine predstavnike Mosta koji, bez obzira na ideološke razlike, u saborskim raspravama često nastupaju argumentirano i bez pretjeranih osobnih obračuna.
U tom se kontekstu često spominju Božo Petrov, Nikola Grmoja i Marin Miletić, koji su tijekom godina izgradili prepoznatljiv politički stil, dok pojedini nezavisni zastupnici poput Vesne Vučemilović redovito otvaraju teme koje izazivaju ozbiljne rasprave, ali pritom nastupaju bez pretjerane političke dramatizacije.
Takav pristup omogućio je dijelu desnog političkog spektra da se u javnosti profilira kao ozbiljna alternativa, osobito među biračima koji očekuju smireniji i sadržajniji politički dijalog.
Ljevica ostala bez prepoznatljivog vodstva
Za razliku od današnje situacije, hrvatska ljevica nekoć je raspolagala političarima koji su ostavili snažan trag u parlamentarnim raspravama. Među njima se često spominju Rajko Ostojić, Željka Antunović i Davorko Vidović, koji su slovili kao kvalitetni govornici i političari s izraženim osjećajem za javnu komunikaciju.
Njihove su pozicije tijekom godina preuzeli novi ljudi, ali mnogi smatraju kako današnje vodstvo SDP-a nije uspjelo dosegnuti političku težinu svojih prethodnika.
Posebno se često ističe da predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić još uvijek nije uspio izgraditi prepoznatljiv politički autoritet niti ponuditi jasnu viziju razvoja stranke. Kritičari smatraju da SDP posljednjih godina uglavnom reagira na poteze političkih protivnika, umjesto da sam nameće teme koje zanimaju građane.
Slične primjedbe odnose se i na dio zastupnika platforme Možemo!, čiji nastupi često izazivaju veliku medijsku pozornost, ali istodobno kod dijela javnosti ostavljaju dojam previše emotivne i konfrontacijske komunikacije.
Dugotrajna kriza SDP-a
Problemi SDP-a nisu nastali preko noći. Brojni politički analitičari smatraju kako je stranka još nakon odlaska Ivice Račana postupno izgubila politički identitet.
Dolaskom Zorana Milanovića na čelo SDP-a stranka je promijenila način djelovanja, ali je nakon njegova odlaska iz Banskih dvora započelo razdoblje unutarnjih podjela i čestih promjena vodstva.
Nakon Milanovića predsjednik SDP-a postao je Davor Bernardić, koji unatoč akademskom obrazovanju nije uspio konsolidirati stranku niti vratiti povjerenje birača.
Njega je naslijedio Peđa Grbin, od kojega su mnogi očekivali stabilizaciju SDP-a. Međutim, njegov mandat obilježili su dodatni unutarstranački sukobi, odlazak dijela članova te nastavak pada političke potpore.
Nakon parlamentarnih izbora vodstvo je preuzeo Siniša Hajdaš Dončić, no ni pod njegovim vodstvom SDP zasad nije uspio zaustaviti dugogodišnji trend slabljenja.
Istodobno je sve izraženiji dojam da najveći politički utjecaj na lijevom spektru više nema sama stranka, nego predsjednik Republike Zoran Milanović, čiji javni nastupi često potpuno zasjene aktivnosti oporbe.
Možemo preuzima prostor na lijevom centru
Dok se SDP suočava s dugotrajnom krizom identiteta, platforma Možemo posljednjih je godina postupno preuzela dio političkog prostora koji je nekada gotovo u potpunosti pripadao socijaldemokratima.
Najprepoznatljivije lice stranke i dalje je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, no i nakon osvojenog drugog mandata dio političkih komentatora smatra da još uvijek nije uspio u potpunosti izaći iz okvira aktivističkog djelovanja. Kritike na njegov račun često se odnose na činjenicu da za brojne gradske probleme odgovornost i dalje pripisuje naslijeđu bivše gradske uprave.
U sabornici najveću medijsku pozornost privlače Sandra Benčić i Ivana Kekin, dok ostali zastupnici platforme znatno rjeđe dolaze u fokus javnosti. Zbog toga dio analitičara smatra kako je politička vidljivost Možemo koncentrirana na nekoliko osoba, dok ostatak zastupničkog kluba ostaje u njihovoj sjeni.
Istodobno se nameće pitanje uspijevaju li SDP i Možemo ponuditi jasnu političku alternativu ili se njihovo djelovanje sve više svodi na reakcije prema potezima Vlade i predsjednika Republike.
Milanović zasjenio oporbu
Jedna od najizraženijih karakteristika današnje hrvatske politike jest činjenica da predsjednik Republike svojim istupima vrlo često određuje politički ritam.
Bez obzira radi li se o vanjskoj politici, odnosima s Vladom ili pitanjima obrane, njegove izjave redovito dominiraju naslovnicama i društvenim mrežama, ostavljajući oporbenim strankama vrlo malo prostora za vlastite inicijative.
Dio analitičara upravo u tome vidi jedan od najvećih problema hrvatske ljevice. Umjesto izgradnje vlastitog političkog identiteta, SDP i Možemo često djeluju kao da reagiraju na Milanovićeve poteze ili ih pokušavaju opravdati.
Takav pristup posebno je došao do izražaja tijekom predsjednikovih sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem. Dok su pojedini ustavni stručnjaci upozoravali na moguće prekoračenje predsjedničkih ovlasti, značajan dio lijeve političke scene ostao je suzdržan ili je otvoreno podržao Milanovićeve nastupe.
Kritičari smatraju kako je upravo takvo ponašanje dodatno oslabilo političku samostalnost lijevog bloka.
Gubitak veze s tradicionalnim biračima
SDP je desetljećima bio politička opcija koja je okupljala velik broj radnika, sindikata i građana lijevog centra. Danas se sve češće može čuti ocjena kako je upravo taj odnos ozbiljno narušen.
Umjesto pitanja radničkih prava, plaća, uvjeta rada ili mirovinskog sustava, dio javnosti smatra da se ljevica previše usmjerila prema ideološkim raspravama koje velikom broju građana nisu među najvažnijim životnim problemima.
S druge strane, platforma Možemo velik naglasak stavlja na ekologiju, održivi razvoj, klimatske politike i urbane projekte, što nailazi na podršku dijela birača u većim gradovima, ali istodobno teže dopire do stanovnika manjih sredina, Slavonije ili ruralnih krajeva.
Politički analitičari često upozoravaju da građani od oporbe očekuju konkretna rješenja za rast cijena, stambenu politiku, gospodarstvo i demografske izazove, a manje ideološke sukobe koji dominiraju javnim prostorom.
Prednost desnice u organizaciji
Za razliku od podijeljene ljevice, desni politički blok posljednjih godina ostavlja dojam bolje organiziranog političkog prostora.
HDZ kao najveća hrvatska stranka raspolaže snažnom infrastrukturom koja se proteže od državnih institucija do lokalne samouprave. Upravo ta organiziranost smatra se jednom od najvećih prednosti vladajuće stranke.
S druge strane političkog spektra nalaze se Most, Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti, koji pokrivaju konzervativnije biračko tijelo. Iako među njima postoje brojne razlike, u ključnim političkim trenucima često pronalaze zajednički interes oko nacionalnih tema.
Takva raspodjela omogućuje desnom centru da istodobno privlači umjerene birače preko HDZ-a te konzervativnije biračko tijelo preko ostalih stranaka.
Nova generacija konzervativnih političara
Posebno je zanimljiv razvoj mlađe generacije političara na desnici koja sve više koristi društvene mreže, podcaste i digitalne platforme za komunikaciju s građanima.
Za razliku od nekadašnjeg političkog nastupa koji se uglavnom temeljio na klasičnim medijima, nova generacija konzervativnih političara nastoji složenije političke teme približiti mlađim biračima kroz kratke videozapise, javne rasprave i podcaste.
U javnosti se pritom često spominju pojedini mlađi članovi Mosta i Hrvatskih suverenista koji političke poruke nastoje prezentirati mirnijim tonom, koristeći argumentaciju, humor i ironiju umjesto sukobljavanja.
Teme poput demografske obnove, migracija, gospodarskog razvoja, nacionalnog identiteta i sigurnosti pritom zauzimaju sve važnije mjesto u njihovoj komunikaciji.
Tko će oblikovati budućnost hrvatske politike?
Hrvatska politička scena danas se nalazi u razdoblju značajnih promjena. Dok se ljevica i dalje suočava s pitanjem vlastitog identiteta, vodstva i političkog smjera, desni politički blok ostavlja dojam organiziranije i sadržajno profiliranije političke opcije.
Koliko će takav odnos snaga potrajati, u velikoj će mjeri ovisiti o sposobnosti oporbenih stranaka da građanima ponude prepoznatljive lidere, jasne programe i rješenja za svakodnevne probleme.
Istodobno će i vladajuće stranke morati dokazati da mogu odgovoriti na izazove koji se odnose na gospodarski razvoj, demografiju, inflaciju i životni standard građana.
Jedno je sigurno – hrvatska politička scena ulazi u razdoblje u kojem će kvaliteta političke komunikacije, vjerodostojnost lidera i sposobnost rješavanja konkretnih problema imati sve veći utjecaj na povjerenje birača. Hoće li doći do novog preslagivanja političkih snaga ili će postojeći odnosi ostati nepromijenjeni, pokazat će politički procesi koji slijede u godinama pred nama.
