Povodom 31. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja, grupa mladih iz Hrvatske i Srbije uputila je zajedničko pismo u kojem pozivaju na međusobno razumijevanje, dijalog i suočavanje s prošlošću, uz posebno isticanje potrebe za poštovanjem svih žrtava ratnih događaja.
Pismo je nastalo tokom zajedničke razmjene mladih iz Hrvatske i Srbije, a javnosti je poslano kako bi se otvorio prostor za perspektive koje, prema njihovom mišljenju, često ostaju izvan glavnih javnih rasprava.
„Nijedna knjiga nije dovoljno velika da u nju stane cijela istina“
U pismu se posebno osvrću na generacije rođene nakon 1995. godine, koje su o Oluji učile iz različitih izvora i kroz različita tumačenja ratnih događaja.
„Ako si rođen nakon 1995., postoji velika vjerojatnost da si o Oluji učio od ljudi koji su već znali što trebaš misliti“, navode.
Dodaju da se u Hrvatskoj Oluja uglavnom predstavlja kao velika pobjeda, dok se u Srbiji često posmatra kao velika tragedija. Ipak, smatraju da se u javnosti nedovoljno govori o individualnim sudbinama ljudi koji su tokom rata izgubili domove, članove porodice i sigurnost.
„Odrastali smo u različitim državama. Učili iz različitih udžbenika. Slušali različite himne. Ali nijedna knjiga nije dovoljno velika da u nju stane cijela istina.“
„Možemo imati isti odnos prema ljudskoj boli“
Autori pisma priznaju da možda nikada neće postojati potpuno jednako viđenje Oluje, ali istovremeno vjeruju da je moguće pronaći zajednički odnos prema patnji i stradanju ljudi.
„Možda nikada nećemo imati isto sjećanje na Oluju. Ali možemo imati isti odnos prema ljudskoj boli.“
Upozoravaju i da su žrtve, prema njihovom mišljenju, prečesto korištene kao dio političkih podjela, umjesto da se njihovim sudbinama pristupi s dostojanstvom i pijetetom.
„Bol majke ista je, bila ona Hrvatica ili Srpkinja. Vrijeme je da počnemo pričati i o drugoj strani priče.“
U nastavku pozivaju da se više pažnje posveti ljudima koji su ostali bez svojih domova, starijim osobama koje nisu uspjele napustiti ratom zahvaćena područja, djeci koja su odrastala kao izbjeglice, ali i susjedima čiji su odnosi nakon rata trajno prekinuti.
Poziv na dijalog i suočavanje s prošlošću
Na kraju zajedničkog pisma mladi iz Hrvatske i Srbije pozivaju na otvoren razgovor, odgovornost i spremnost da se razumiju različita iskustva i perspektive.
„Vrijeme je da se jedni s drugima suočimo. Vrijeme je da skupimo hrabrosti i priznamo svoju odgovornost. Vrijeme je da uvidimo i patnju drugoga.“
Svoju poruku završili su kratkim pitanjem koje, kako navode, treba biti poticaj za budući dijalog:
„Što čekamo? I dalje smo susjedi.“
Pismo je potpisala Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska (YIHR), uz poruku da žele doprinijeti otvorenijem razgovoru o različitim iskustvima i sjećanjima na rat, uz naglasak na ljudskom dostojanstvu, međusobnom poštovanju i važnosti dijaloga.
