Milan je cijeli svoj radni vijek proveo kao stolar. Svako jutro ustajao je prije zore, oblačio radnu odjeću i odlazio u radionicu u kojoj je proveo više od četrdeset godina.
Njegove ruke bile su ispucale od rada, ali na posao se nikada nije žalio. Često je govorio da pošten rad čovjeku daje dostojanstvo i sigurnost.
Ipak, u sebi je godinama nosio jednu neostvarenu želju.
Još kao dječak volio je crtati. Satima je promatrao prirodu i pokušavao je prenijeti na papir. Međutim, životne okolnosti su bile drugačije – odrastao je u skromnoj obitelji pa je rano počeo raditi kako bi pomogao kući.
Nakon odlaska u mirovinu, prvi put se suočio s osjećajem praznine. Dani su mu prolazili sporo, a imao je dojam da su najbolji dijelovi života iza njega.
Sve dok jednog dana nije pronašao stare kistove i boje koje je davno kupio i zaboravio.
Odlučio je pokušati ponovno.
Isprva nije bio zadovoljan onim što stvara. Mnogo radova je odbacivao, ali nije odustajao.
S vremenom je svakog dana napredovao i učio nešto novo.
Sa sedamdeset godina organizirao je svoju prvu izložbu.
Posjetitelji su bili iznenađeni i oduševljeni njegovim radovima.
Tada je shvatio da godine ne određuju trenutak kada je pravo vrijeme za snove.
Pravo vrijeme je ono kada odlučimo pokušati.
Danas kaže da mirovina za njega nije kraj, nego početak jednog potpuno novog razdoblja.
“Godine su samo broj. Strast i hrabrost nemaju rok trajanja.”
