Sudjelovanje pripadnika Hrvatske vojske na vojnom mimohodu u Parizu povodom Dana pada Bastille postalo je novo mjesto sukoba između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Dok predsjednik smatra da hrvatski vojnici ne bi trebali sudjelovati na toj manifestaciji, premijer inzistira da Hrvatska prihvati poziv Francuske i bude dio međunarodnog događaja.
Milanović je zauzeo čvrst stav da pripadnici Hrvatske vojske ne trebaju ići u francusku prijestolnicu, pozivajući se na svoju ustavnu ulogu vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. S druge strane, Plenković smatra da se radi o protokolarnom događaju koji nije vojna misija te da odluka pripada resoru obrane, odnosno ministru obrane Ivanu Anušiću.
U pozadini političkog sukoba ponovno se otvorilo pitanje odnosa između predsjednika i Vlade kada je riječ o zapovijedanju vojskom.
Milanović: Hrvatska ne treba biti dio tuđih geopolitičkih poruka
Predsjednik Republike svoju odluku temelji na nekoliko razloga. Među ostalim, podsjetio je da francuski predstavnici prošle godine nisu sudjelovali na vojnom mimohodu u Zagrebu, iako su bili pozvani. Posebno je istaknuo činjenicu da je Hrvatska od Francuske kupila borbene avione Rafale vrijedan više od milijardu eura.
Milanović je pritom kritizirao i francusku politiku prema Srbiji, navodeći da Pariz s Beogradom razvija vojnu suradnju. Zbog toga smatra da bi sudjelovanje Hrvatske vojske u pariškom mimohodu bilo protivno interesima države.
Predsjednik je ocijenio i da se događaj koristi kao politička platforma u kontekstu rata u Ukrajini i mogućeg formiranja šire međunarodne koalicije. U tom kontekstu poručio je premijeru da u Pariz može poslati mažoretkinje ili sam obući uniformu i mahati zastavom.
Plenković je na takve poruke odgovorio vrlo oštro, ocijenivši predsjednikovo ponašanje nacionalnom sramotom.
U središtu spora našao se general Kundid
Osim dvojice političkih lidera, u cijeli slučaj uključen je i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Tihomir Kundid. Premijer je poručio da bi očekivao njegovu ostavku ako se odluka ne provede i ako vojska ne sudjeluje na mimohodu.
Time se general Kundid našao između dva različita tumačenja ovlasti – predsjednikovog stava da je on vrhovni zapovjednik koji mora imati posljednju riječ kod korištenja vojske izvan zemlje, te premijerovog stava da se kod protokolarnih događaja ne radi o vojnoj misiji.
Iz kruga bliskog Milanoviću tvrde kako predsjednik ovim potezom želi jasno pokazati granice svojih ustavnih ovlasti.
Kako navode njegovi suradnici, Milanović smatra da nijedan premještaj ili angažman pripadnika Hrvatske vojske izvan države ne može biti realiziran bez njegovog odobrenja. Prema njihovom tumačenju, predsjednik time štiti položaj vrhovnog zapovjednika.
“Milanović ne dopušta da se Hrvatska vojska koristi kao dekoracija na tuđim geopolitičkim predstavama”, kaže dobro upućeni sugovornik s Pantovčaka, naglašavajući da se time štiti hrvatsko dostojanstvo i dostojanstvo Hrvatske vojske.
Isti izvor dodaje:
“Pariški mimohod za Milanovića zaista predstavlja političku platformu za formiranje ‘koalicije voljnih’ koja bi danas, sutra mogla intervenirati u Ukrajini. Njemu je u cilju stopirati bilo kakav korak koji bi Hrvatsku mogao uvući u direktan vojni sukob s Ukrajinom.”
Plenković želi potvrditi poziciju Hrvatske kao saveznika
U premijerovu krugu smatraju da je riječ o važnom pitanju za međunarodni položaj Hrvatske. Njihov je stav da predsjednik pokušava proširiti svoje ovlasti i na događaje koji nisu povezani s vojnim operacijama ili obrambenim zadaćama.
Smatraju da bi pobjeda Milanovićevog stava značila da predsjednik dobiva mogućnost blokiranja gotovo svakog kretanja hrvatskih vojnika, čak i kada je riječ o obvezama prema savezničkim državama.
Za Plenkovića je, prema riječima njegovih suradnika, posebno važno očuvati sliku Hrvatske kao pouzdane članice zapadnog saveza. Dodatni problem vidi u činjenici da je poziv Hrvatskoj vojsci stigao izravno od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Otkazivanje sudjelovanja u posljednjem trenutku, smatraju u Vladi, moglo bi se negativno odraziti na odnose Zagreba i Pariza, posebno u trenutku kada su obrambena suradnja i velika vojna ulaganja važni elementi međunarodne politike.
Cijeli slučaj tako je prerastao pitanje jednog vojnog mimohoda i postao još jedan nastavak dugotrajnog sukoba predsjednika i premijera oko toga tko ima konačnu riječ kada je riječ o Hrvatskoj vojsci. Ishod ovog spora mogao bi imati dugoročnije posljedice na budući odnos političkog vrha i vojnog sustava.
