Hrvatska bi prilikom procjene klimatskih rizika trebala ozbiljno računati i na mogućnost da se nekoliko ekstremnih vremenskih događaja dogodi u kratkom vremenskom razdoblju, upozorava povjesničar Hrvoje Petrić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Petrić je jedan od autora velikog međunarodnog istraživanja o katastrofalnim poplavama koje su Europu pogodile 1342. i 1343. godine. Rad je objavljen u časopisu Nature, a istraživanje je pokazalo da tada nije riječ bila o jednoj izoliranoj katastrofi, nego o nizu ekstremnih poplava koje su u kratkom razdoblju zahvatile različite dijelove kontinenta.
„Ekstremne poplave ne moraju dolaziti kao izolirani događaji, mogu se nizati godinama i preko cijelog kontinenta, a upravo tu mogućnost današnja procjena rizika u pravilu ne predviđa“, ističe Petrić, osnivač Katedre za ekohistoriju i pridruženi član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
U manje od dvije godine zabilježeno 16 velikih poplava
U istraživanju pod nazivom Cascading continental-scale floods across Europe in 1342–1343 znanstvenici su rekonstruirali čak 16 velikih poplavnih događaja koji su se dogodili od kraja 1341. do kraja 1343. godine.
Četiri od njih bile su toliko ekstremne da im se procjenjuje povratno razdoblje između 500 i 1000 godina. Posebno se izdvaja Magdalenska poplava krajem srpnja 1342., koja se smatra najvećom poznatom poplavom u srednjoj Europi u posljednjih tisuću godina.
Na istraživanju su sudjelovali stručnjaci iz 18 zemalja, predvođeni Andreom Kiss s Tehničkog sveučilišta u Beču. Petrić je u projektu sudjelovao analizom dugoročnih podataka o poplavama Drave i njezinih pritoka.
Razmjere tadašnjih događaja usporedio je s velikim europskim poplavama iz novijeg vremena.
„Bilo bi to kao da su se velike europske poplave iz 1999., 2002., 2005., 2006. i 2013., zajedno s još desetak velikih poplava, dogodile unutar manje od dvije godine“, objašnjava.
Današnja Europa ima znatno razvijenije prognoze, sustave ranog upozoravanja, komunikacijsku infrastrukturu i civilnu zaštitu. Ipak, Petrić upozorava da se klimatski rizici povećavaju brže nego što se društva uspijevaju prilagoditi.
Koliko je Hrvatska spremna?
Na pitanje može li Hrvatska odgovoriti na niz ekstremnih događaja, Petrić ne daje jednostavan odgovor.
Velika poplava Mure i Drave u kolovozu 2023. pokazala je, prema njegovim riječima, da postoji snažna sposobnost mobilizacije i reakcije.
Međutim, jedno je uspješno odgovoriti na pojedinačnu poplavu, a sasvim drugo kada bi nekoliko ekstremnih događaja uslijedilo jedan za drugim, prije nego što bi se stanovništvo, infrastruktura i službe uspjeli oporaviti od prethodnog udara.
Dodatni izazov predstavljaju velike hrvatske rijeke jer njihovi slivovi ne završavaju na državnim granicama.
„Drava, Sava i Dunav transnacionalni su riječni sustavi. Državne granice dijele nadležnosti, ali ne dijele vodu. Zato upravljanje velikim riječnim rizicima mora funkcionirati na razini cijeloga sliva“, rekao je Petrić.
Drava i Dunav ovog ljeta oborili rekorde niskih vodostaja
Hrvatska se ovog ljeta suočila i s potpuno suprotnim ekstremom – rekordno niskim vodostajima.
Drava je 19. kolovoza u Osijeku pala na minus 194 centimetra, što je najniža razina otkako postoje mjerenja. Samo nekoliko dana kasnije, 22. kolovoza, Dunav kod Batine spustio se na minus 149 centimetara i također dosegnuo povijesni minimum. Prethodni rekord na toj lokaciji bio je zabilježen još 1909. godine.
Hrvatske vode vrlo niske vodostaje povezuju s dugotrajnim nedostatkom padalina, visokim temperaturama te hidrološkim okolnostima u gornjim dijelovima riječnih slivova.
Petrić pritom upozorava da regulacija rijeka i hidroelektrane mogu pomoći u upravljanju vodama, ali ne mogu riješiti svaki problem.
Regulacija Drave kroz stoljeća donijela je brojne koristi, uključujući zaštitu stanovništva i korištenje zemljišta, ali je istodobno utjecala na prirodno funkcioniranje riječnog sustava.
Hidroelektrane na Dravi mogu sudjelovati u obrani od poplava, zaštiti zemljišta od erozije, navodnjavanju i odvodnji. Međutim, njihove akumulacije ne mogu nadomjestiti višemjesečni nedostatak vode.
Ni razvijeni sustavi navodnjavanja nisu dovoljni za svaku situaciju
Kao primjer ograničenja pojedinačnih mjera prilagodbe Petrić navodi Virovitičko-podravsku županiju.
Iako na tom području postoje razvijeni sustavi navodnjavanja, županija je 21. kolovoza proglasila prirodnu nepogodu zbog suše za više gradova i općina.
„Navodnjavanje je važno, ali ono ovisi o raspoloživosti vode, a otpornost poljoprivrede ovisi i o tlu, kulturi koja se uzgaja, načinu obrade, podzemnim vodama i širem upravljanju krajolikom“, kazao je Petrić.
Naglašava i da količina oborina koja padne na području Hrvatske sama po sebi ne mora biti dovoljna za procjenu vodostaja velikih rijeka.
Kod Drave, Save i Dunava potrebno je promatrati cijele slivove, vrijeme u kojem su oborine pale, ali i količinu vode koja je pohranjena u snijegu u planinskim dijelovima sliva.
Jedna katastrofa može pokrenuti drugu
Koliko ekstremni događaji mogu biti međusobno povezani pokazuje i katastrofa koja je ovog tjedna pogodila područje uz granicu Nepala i Tibeta.
Petrić pritom naglašava da se uzroci tog događaja još istražuju i da to područje nije njegova stručna specijalnost.
Prema dosad dostupnim satelitskim i seizmološkim analizama, 26. kolovoza urušio se dio ledenjaka u Himalaji. Velika masa leda, stijena i sedimenta pokrenula je niz događaja koji je završio snažnim poplavnim valom nizvodno, zahvativši naselja, prometnice i hidroenergetsku infrastrukturu.
Neposredni uzrok urušavanja još nije u potpunosti razjašnjen. Petrić zato upozorava da bi bilo prerano klimatske promjene označiti kao jedini neposredni uzrok, iako globalno zagrijavanje, gubitak ledenjačkog leda te promjene ciklusa smrzavanja i odmrzavanja mogu povećavati nestabilnost visokogorskih područja.
Upravo takav lanac događaja povezan je s glavnom porukom istraživanja objavljenog u časopisu Nature – katastrofe ne moraju uvijek biti izolirane. Jedan ekstremni događaj može pokrenuti drugi, a njegove posljedice mogu se proširiti desecima kilometara i pogoditi stanovništvo, prometnu i energetsku infrastrukturu.
„Ne planirajte samo za jednu katastrofu“
Za Hrvatsku i širi sredozemni prostor Petrić među važnijim rizicima izdvaja rast toplinskih ekstrema, učestalije i intenzivnije suše, sve veću oskudicu vode te povećanje određenih rizika povezanih s ekstremnim oborinama i poplavama.
Povijest Drave, smatra, pokazuje da rješenja ne mogu biti isključivo tehnička. Regulacija rijeka omogućila je sigurniji život uz vodu, razvoj poljoprivrede, promet i proizvodnju energije, ali je istodobno promijenila prirodni riječni okoliš.
Zato rješenje ne vidi ni u potpunom odbacivanju tehničkih zahvata ni u pokušaju povratka nekoj zamišljenoj netaknutoj prirodi. Ključnim smatra povezivanje tehničkog znanja s boljim razumijevanjem rijeka i krajolika.
Na pitanje je li za neke promjene već kasno, Petrić odgovara da se dio posljedica više ne može u potpunosti izbjeći. To, međutim, ne znači da je svejedno što će se poduzeti.
Buduća razina zagrijavanja, kvaliteta prilagodbe i način upravljanja vodnim resursima mogu značajno utjecati na razmjere štete.
Pouku velikih poplava iz 14. stoljeća za današnje donositelje odluka Petrić sažima ovako:
„Ne planirajte samo za jednu veliku moguću katastrofu; planirajte i za mogućnost da sljedeća dođe prije nego što ste se oporavili od prethodne“.
